Svjedočanstva

IZ KNJIGE 'UPOZORENJE'

Kada je bio na samrti pojavio se Isus i upitao ga: „Što si učinio s mojim darovima?“ „Odjednom sam se u neko doba noći našao kako stojim u sredini neke prostorije. To nije bila moja bolnička soba. Bilo je mračno, a jedina svjetlost dolazila je od osobe ispred mene. Odmah sam Ga prepoznao. Bio je to Isus. Izgledao je točno kao na slici koja je visjela u mojoj sobi kad sam bio dijete.“

Kada je bio na samrti pojavio se Isus i upitao ga: „Što si učinio s mojim darovima?“

Dale Recinella/ foto: YouTube (Manatee Educational Television METV)

 

Moćni odvjetnik bez obrane

Godinu i pol dana poslije, Bog me ponovno posjetio. Kao klasični sjevernjak, nisam čuo za upozorenja da ne smijemo jesti sirove kamenice u mjesecima bez slova “r” u imenu (op. prev. u engleskom jeziku to su ljetni mjeseci). Ali u trenutku kad sam zagrizao u tu sirovu kamenicu, znao sam da nešto nije u redu. Nije bilo ukusno.

„Gospodine Recinella… Dale.“ Pročistio je grlo. „Gotovo je. Ne možete preživjeti noć. Nećete živjeti dulje od deset ili dvanaest sati. Nećete dočekati jutro.“

Susan je bila potpuno ukočena, samo je stiskala svoje ruke koje su bile omotane oko mojih. Znao sam da će to reći. Nisam ni pomislio da ću to ikad čuti. „Gospodine Recinella, morate urediti svoje stvari.”

Blistao je toplom i svjetlucavom toplinom koju je nemoguće opisati. Zračila je i zahvatila cijelu sobu, čak i moje tijelo. Pažljivo je gledao u mene, ali…

Djeca su me posjetila poslijepodne. Susanina majka brinula se o njima kod kuće. Došao je naš župnik da mi udijeli posljednje sakramente. Prije nego što sam izgubio svijest, poljubio sam Susan za „zbogom”. Plakala je. Ostajala je. Bila bi tamo do kraja. Bila je na svojoj straži smrti, iako još nismo čuli tu riječ. (…)

Odjednom sam se u neko doba noći našao kako stojim u sredini neke prostorije. To nije bila moja bolnička soba. Bilo je mračno, a jedina svjetlost dolazila je od osobe ispred mene. Odmah sam Ga prepoznao. Bio je to Isus. Izgledao je točno kao na slici koja je visjela u mojoj sobi kad sam bio dijete. Blistao je toplom i svjetlucavom toplinom koju je nemoguće opisati. Zračila je i zahvatila cijelu sobu, čak i moje tijelo. Pažljivo je gledao u mene, ali nije se smiješio. Bio je duboko tužan. Na licu su Mu bile suze. Tiho je plakao.

„Dale!” Ispružio je ruke prema meni i nježno je kimnuo glavom s tugom i razočaranjem. „Što si učinio s mojim darovima?”

Odvjetnik u meni odgovorio je obrambenim nagonom: „S kojim darovima?”

„Naporno sam radio. Osigurao sam svojoj djeci da idu u najbolje škole.” I dok su mi riječi još bile na usnama, shvatio sam da govorim žargonom više klase i bogataša

Dok je nabrajao sve moje vještine, nije izgledao ljuto ili uznemireno, samo vrlo, vrlo tužno. Nisam se mogao izvući iz ove situacije. Detaljno je opisao svaki aspekt intelekta, obrazovanja, odgoja, osobnosti i temperamenta koji su bili dio moga svjetovnog uspjeha. Još nisam ništa shvaćao. Taj trenutak nije izgledao kao suđenje. Ali svaki odgovor koji mi je pao na pamet bio je obramben. „Naporno sam radio. Osigurao sam svojoj djeci da idu u najbolje škole.” I dok su mi riječi još bile na usnama, shvatio sam da govorim žargonom više klase i bogataša.

„Živimo u sigurnom susjedstvu i moja je obitelj sigurna.” Opet se pojavio taj osjećaj. Dok su se moje usne još micale, u mislima sam čuo kako se opet izražavam istim žargonom.

„Osigurali smo svoju budućnost financijski.” Evo ga opet, glas u mojoj glavi, žargon za: „Napunili smo sve naše žitnice i sada gradimo veće.” No, misao je ovoga puta došla s prisjećanjem na Isusove riječi iz Luke 12,16-21 o bezumniku koji puni svoje žitnice.

„Brinuo sam se za svoju obitelj, kao i svi drugi.” Po neskrivenu obrambenom stavu u svom glasu shvatio sam da se svađam s nekim. Ali s kime? Sa samim sobom?

Na kraju je spustio ruke uz tijelo. Na Njegovu licu nisam vidio osuđivanje. Umjesto toga, kao da je imao izraz potištenosti roditelja koji je tisuću puta nešto ponovio svomu tinejdžeru i jednostavno ne može vjerovati da ga dijete još nije čulo. Progovorio je s molbom koja je graničila s gorčinom:

„Dale, a što je sa svim Mojim ljudima koji pate?”

„Molim Te!” skupio sam energije za svoje posljednje izjašnjavanje jer Isus je još bio preda mnom s očima punim suza. „Molim Te, obećavam Ti. Daj mi drugu šansu i sve ću učiniti drukčije!”

U tom mi se trenutku učinilo kao da me na plaži na oceanu iznenada poklopio val visok dva metra. Nisam bio na plaži, ali val je bio potpuno proziran, nevidljiv, a ipak opipljiv. Osjetio sam njegov sadržaj i bio je krajnje kiselo-korozivan. Osjećao sam kao da će se cijelo moje biće rastopiti u njemu.

Nekako sam intuitivno odmah znao da je kiselina sram, sramota sebičnosti i narcisoidnosti moga života. Moja je obitelj bila tek izgovor za brigu samo o sebi samome, svome egu i lažnom osjećaju važnosti. Borio sam se protiv osjećaja nestajanja koje je prodiralo u svaku stanicu moga bića i pokušavao sam sklopiti suvisli odgovor.

„Molim Te!” skupio sam energije za svoje posljednje izjašnjavanje jer Isus je još bio preda mnom s očima punim suza. “Molim Te, obećavam Ti. Daj mi drugu šansu i sve ću učiniti drukčije!”

To je bilo to. To je bilo sve. Val je nestao. On je otišao. Soba je bila tamna. (…)

Cijelo svjedočanstvo odvjetnika Dalea Recinelle možete pročitati u knjizi „Upozorenje. Prosvjetljenje savjesti“ autorice Christine Watkins. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr. 

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh