Foto: Pixabay

Možda nismo navikli zahvaljivati?

Zahvaliti možemo svojim riječima, a iz zahvalnosti prema Bogu možemo učiniti neko dobro djelo, možemo…

Zahvaljivanjem spoznajemo Božju dobrotu i upisujemo je u srce. Postoji ogromna razlika između zahvalnog stava i zahvaljivanja. Mnogi se s veseljem slažemo da trebamo biti zahvalni, no nekako nam je teško provesti određeno vrijeme u iskrenom zahvaljivanju. Zahvaliti možemo svojim riječima, a iz zahvalnosti prema Bogu možemo učiniti neko dobro djelo, možemo učiniti neku žrtvu, možemo nekome posvjedočiti kako smo sretni jer nam je Bog učinio nešto dobro… Apostol Pavao nas u svojim pismima potiče da uvijek, u svemu i za sve zahvaljujemo (v. Ef 5,20; 1 Sol 5,18). Ako pogledamo u svoje molitvenike, gotovo da i ne možemo pronaći neku molitvu zahvaljivanja; naše standardne molitve u sebi gotovo da i ne sadrže zahvaljivanje.

Rezultat nezahvaljivanja (neću reći nezahvalnosti) jedan je od najvažnijih razloga zbog kojih ne živimo život u miru i radosti

Činjenica je da Euharistija znači zahvaljivanje, no malo tko dolazi na Misu kako bi Bogu zahvalio za dobra koja od njega prima. Rezultat nezahvaljivanja (neću reći nezahvalnosti) jedan je od najvažnijih razloga zbog kojih ne živimo život u miru i radosti. Još jednom ponavljam: zahvaljivanjem upisujemo Božju dobrotu u srce, zahvaljivanjem u srcu spoznajemo da je Bog dobar i da nas ljubi. Bez te spoznaje teško da ćemo iskreno željeti raj.

Možda nismo navikli razgovarati o dobrome?

Nazovemo li nekoga kako bismo mu ispričali što nam se je dobroga dogodilo i kako bismo mu rekli da smo za to Bogu iskreno zahvalni?

Razgovaramo li o dobrim stvarima koje nam se događaju? Nazovemo li nekoga kako bismo mu ispričali što nam se je dobroga dogodilo i kako bismo mu rekli da smo za to Bogu iskreno zahvalni? Kad razgovaramo o nekome tko nije prisutan, govorimo li o lijepim stvarima koje se toj osobi događaju i jesmo li Bogu zahvalni što i drugima daje dobro? Mnogi će reći da imaju takav stav u srcu, no stav je jedno, a ono što stvarno činimo je često sasvim nešto drugo.
Ako smo navikli iskreno zahvaljivati i ako smo navikli s drugima dijeliti zahvalnost, bez ikakvih ćemo se problema sjetiti odgovora na naslovno pitanje.

Sreća je najčešće besplatna

Mnogi danas živimo neusporedivo bolje nego što su živjeli naši roditelji, djedovi i bake, a ipak smo često daleko nezadovoljniji od njih.

Svijet nas je uvjerio da ćemo biti sretni i zadovoljni tek sutra ili u nekoj skoroj ili daljoj budućnosti; uvjerio nas je da stalno trebamo misliti na ono što bismo još mogli posjedovati i da ne mislimo na ono što već imamo

Svijet nas je uvjerio da ćemo biti sretni i zadovoljni tek sutra ili u nekoj skoroj ili daljoj budućnosti; uvjerio nas je da stalno trebamo misliti na ono što bismo još mogli posjedovati i da ne mislimo na ono što već imamo; uvjerio nas je zapravo da sada, da danas još uvijek nemamo dovoljno razloga da budemo ispunjeni i zadovoljni. Bit ćemo kad dobijemo sve za čime čeznemo. Ako smo na trenutak zastali i pomislili da nam je zapravo jako dobro, ubrzo će nas jedan tihi glas uvjeriti da nam može i mora biti još bolje, da nema vremena za zahvaljivanje – treba moliti za još.

Nekako mi se čini da bi Crkva trebala učiti zahvaljivati, da bi nas od malih nogu trebala učiti molitve zahvaljivanja

Nekako mi se čini da bi Crkva trebala učiti zahvaljivati, da bi nas od malih nogu trebala učiti molitve zahvaljivanja.
Crkva bi nas također trebala usmjeravati da ljubimo besplatne stvari, poput divota biljnog i životinjskog svijeta; poput prijateljskih druženja, poput dobrih djela koja možemo činiti kad god to poželimo… Sjećam se prijatelja koji je sav ushićen izjavio kako ga veseli komad brda što ga je naslijedio od punice i kako rado odlazi tamo promatrati ga. Morao sam mu reći da je u teškoj zabludi. Ne veseli njega brdo, nego vlasništvo nad brdom. Kad bi ga veselilo brdo, šetao bi on po okolnim brdima koja su ljepša od njegova.

Kad smo posljednji put razgovarali o pticama, cvijeću, drveću, rijekama, jezerima, snijegu, vjetru, kiši… Zašto nas zanima samo ono što moramo kupiti, samo ono za što se moramo mučiti?

Kad smo posljednji put razgovarali o pticama, cvijeću, drveću, rijekama, jezerima, snijegu, vjetru, kiši… i tolikim drugim besplatnim čudima koja je Bog pripremio onima koji ga poznaju i ljube? Kako je moguće da mnoge od nas, to beskrajno i besplatno obilje uopće ne zanima? Zašto nas zanima samo ono što moramo kupiti, samo ono za što se moramo mučiti?

Možda bi i naše propovijedi trebalo malo češće usmjeriti u tom pravcu, možda bismo se trebali malo više zamisliti nad Papinom enciklikom Laudato si’ (hrv. Hvaljen budi)? Možda bi nas sveti Franjo trebao iznova oduševiti?
Baš sam lijepo ovo napisao, no od toga neće biti ništa. Ostat ćemo i dalje nezadovoljni i neispunjeni.

Josip Lončar, Book.hr