Osobni razvoj

JER NAS LJUBI… // Zašto Bog ne uslišava sve molitve Ponekad je bolje da nam Bog ne usliša neku molitvu, koliko god mi u tom trenutku mislili suprotno

Zašto Bog ne uslišava sve molitve

Foto: Shutterstock

 

Što kad nemaš vjeru potrebnu za uslišanje molitava

U prošlome razmišljanju pod naslovom „Je li nas Isus prevario?” razmatrali smo i pokušali dati odgovor na pitanje zašto Isus Krist, Sin Božji, ne uslišava uvijek naše molitve, a to nam je, na prvi pogled, u evanđeljima obećao. Došli smo tako do zaključka da nije Isus Krist onaj koji je iznevjerio svoje obećanje, nego problem leži u nama i našem malovjernom pristupu kada se obraćamo Bogu u molitvi, tj. kada ga nešto tražimo. Nedostaje nam vjera da će nam Bog to i učiniti te se onda ne dogodi tako često da nam Bog usliši naše ustrajne i dugotrajne molitve, a što nas dovodi do još većeg malodušja, slabljenja vjere i tako se onda vrtimo u krug i ne znamo se iz njega uspješno izbaviti. Prvi korak prema oslobođenju iz ovog naizgled začaranog kruga nalazi se u tome da prihvatimo da nam je vjera slaba i manjkava, da često niti ne vjerujemo u ono što molimo, te ćemo, prihvativši to stanje, početi ponajprije moliti da nam Gospodin umnoži vjeru – kao što su to od Isusa tražili i njegovi učenici – a onda će s vremenom i naše molitve sve više biti praćene i vjerom u Božju pomoć te će, na koncu, i sve više naših molitava biti i uslišano.

Kako naša ograničena spoznaja priječi da nam molitve budu uslišane

Međutim, nije samo malovjernost kriva za naše neuslišane molitve. Postoji još jedan problem o kojem slabo ili gotovo nikako ne razmišljamo, a tako je očito prisutan u našem svakodnevnom životu, a to je naša ograničena spoznaja. Naime, nerijetko smo pogrešno uvjereni kako smo dovoljno zreli i pametni da poznajemo i zakone ovoga svijeta i ono što se oko nas događa. Čini nam se da malo toga od drugih možemo naučiti i sl. Ipak, svakodnevno nam iskustvo govori da nije tako. Ne samo da ne znamo sve; mi ni ne možemo znati sve. Ni najveći stručnjaci u svom području ne znaju sve iz svojeg područja i uvijek mogu nešto novo naučiti. Tako je i s našim životom. Ma koliko nam se činilo da poznajemo život, životne procese, događaje, da možemo unaprijed reći što će se u određenom trenutku dogoditi i sl., ipak se, uvijek, pa gotovo svakodnevno, događaju stvari koje nismo niti mislili da se mogu dogoditi, koje nismo očekivali te nas uvijek nešto novo, bilo u našem osobnom, bilo u životima naših bližnjih, nekad ugodno, a nekad pak neugodno, iznenadi. Tako je i na duhovnom planu.

Kako se u duhovnosti ne uzoholiti

U duhovnosti se lako dogodi da se čovjek uzoholi. Ovo je na poseban način prisutno kod novoobraćenika koji se znaju do te mjere uzoholiti da se u svemu tome izgube te malo toga što se događa u njihovu životu i ono što rade ima veze s duhovnošću i istinskim duhovnim rastom. Obuzima ih duhovna sljepoća i uznositost da bi, u biti, bilo bolje da su ostali „u grijehu”, tj. da se nisu „obratili”. Potrebno je biti oprezan i ne dopustiti da se uzoholimo i uznesemo do te mjere da nam više nitko nije potreban na duhovnom putu te da umislimo da sve možemo sami. Čak propitujemo i Boga i njegove planove smatrajući se pozvanima o tome razmišljati i s drugima u svojoj oholosti razgovarati i komentirati. Duhovni je put dugačak i traje cijeli život. Osoba može i treba svakoga dana strpljivo i ponizno rasti u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upoznavati i približavati se otajstvima Svetoga pisma, primati milost Božju u svetim sakramentima, a pogotovo često u poniznosti i kajanju pristupati svetoj ispovijedi. Sve su ovo „sredstva” koja bilo kojem vjerniku, pa i onome tko je iznimno napredan na duhovnom putu, trebaju da bi ostao na pravom putu i sigurno rastao u duhovnosti i na taj se način zdravo duhovno hranio i izgrađivao.

Bog nas ne uslišava uvijek zato što nas ljubi?!

Imajući sve ovo u vidu, postavlja se pitanje: kakve to veze ima s našim molitvama i Božjim uslišanjima istih? Priječi li možda Boga naša lažna umišljenost ili duhovna oholost da nam usliši neke naše molitve? Ima li Bog s tim problema do te mjere da će nas kazniti ako smo previše umišljeni pa nam iz inata neće učiniti ono što ga tako žarko molimo? Ovdje se ne radi o tome te nam Bog neće zbog toga uskratiti svoju milost. Imajući sve ovo na umu trebamo shvatiti prvenstveno da smo tjelesno i duhovno ograničeni. Svjesni svojih granica, trebamo nadalje prihvatiti da je Bog onaj koji je neograničen i posjeduje beskonačnu ljubav i poznavanje prošlih, sadašnjih i budućih događaja i stvari. Stoga, na pitanje zašto nam Bog ne uslišava uvijek naše molitve i potrebe koje pred njega iznosimo, odgovor glasi: jer nas ljubi.

Sigurno je i ovaj odgovor pomalo smiješan i neuvjerljiv: Bog nas ljubi, mi mu u tolikoj potrebi vapijemo, u suzama ga moljakamo iz dana u dan, činimo zavjete i žrtve, i što sve ne samo da nas usliši, a po tko zna koliko puta ne dobijemo uslišanje svojih molitava. Odgovor da nam Bog upravo iz te svoje ljubavi ne uslišava molitve čini nam se možda pomalo naivnim i neuvjerljivim te bi malo tko mogao povjerovati i prihvatiti ga kao ozbiljno objašnjenje. Ipak, ako malo bolje promislimo, uvidjet ćemo da je upravo jedan od razloga Božjeg neuslišanja naših molitava upravo taj: jer nas bezuvjetno ljubi.

Pogledajmo izbližega što to znači.

Roditelj ne smije djetetu dati sve za što ga ono moli

Ponajprije da bismo ovo mogli donekle ispravno razumjeti potrebno je promisliti o ljubavi u međuljudskim odnosima, tj. na poseban način o ljubavi roditelja prema djeci. Uzmimo na primjer ljubav oca prema svome djetetu. Dijete često za vrijeme svog odrastanja od oca traži da mu dopusti ili napravi nešto što otac ne želi. Obično razlog očeva odbijanja činjenja nečega svome djetetu nije nezainteresiranost ili nedostatna ljubav prema vlastitom djetetu, nego, naprotiv, ljubav prema istom tom djetetu. Otac zna da dijete ne poznaje život tako dobro kao on i da ne zna niti dalekosežnost posljedica nekog djela ili onoga što od njega traži. Otac, budući da je mudriji i zreliji te ima mnogo jasniji pogled na život i zna što je njegovu djetetu potrebno i korisno, a što nije, nešto će uskratiti svome djetetu ma koliko ga ono molilo i tražilo. Ako bi otac na koncu ipak popustio i učinio ono što ga dijete traži, a zna da to djetetu neće donijeti dobro, postupio bi nerazumno i nepromišljeno.

Dakle, otac iz ljubavi prema vlastitom djetetu uskraćuje mu određene stvari jer zna da mu one nisu niti na tjelesnu niti na duhovnu korist i izgradnju, nego bi mu čak i naškodile i donijele određene probleme u životnom razvoju. Ovaj primjer možemo primijeniti na mnogobrojna područja odnosa između oca i djeteta. Svim tim odnosima zajednička je pozadina i motiv očeva djelovanja: neizmjerna i nesebična ljubav prema vlastitom djetetu i želja za njegovim sveukupnim napretkom i razvitkom. Uvjeren sam kako nitko od roditelja nema ništa protiv ovakvog ophođenja oca prema djetetu. Dapače, ono nam pokazuje očevu zrelost i duboku ljubav zbog koje je spreman i trenutno oneraspoložiti vlastito dijete radi njegova većeg dobra ili pak zbog toga što ga želi očuvati od nekih mnogo težih problema koji mogu nastati ako mu popusti i napravi kako ono želi.

Zašto sve trebamo biti zahvalni kada nas Bog ne usliši

Ako sada ovaj odnos oca prema djetetu premjestimo u duhovnu sferu, bit će nam mnogo jasnije zašto i naš Otac nebeski ne uslišava sve, pa čak niti većinu, naših molitava. Odgovor je dakle: jer nas ljubi. Naše su želje i molitve često puta takve da nam ih Bog upravo zato jer nas ljubi ne može uslišiti. Bog nas često želi zaštititi od nas samih, od naših vlastitih loših želja i potreba. Želi nas očuvati od posljedica koje bi neminovno nastupile kada bi nam uslišao naše tražene prošnje. Sve to Bog čini jer nas ljubi. Uvjeren sam da svaki vjernik ima određeno iskustvo, a ja osobno imam i više takvih snažnih iskustava, u kojima nakon što Bog nije uslišio naše molitve a nakon upornog i ustrajnog traženja i kada se stvar odigrala upravo na način na koji to mi nikako nismo željeli, da smo nakon što je prošlo neko vrijeme uvidjeli da je upravo to ono što je bolje za nas te smo zahvaljivali Bogu što nam nije uslišio naše molitve nego je učinio po svojem naumu.

Osobno sam doživio nekoliko takvih snažnih iskustava i upravo ta iskustva pomažu mi da ostanem miran u trenutcima kada mi Bog ponovno ne uslišava moje molitve jer sam uvjeren da će Bog učiniti ono što je najbolje za mene, iako ja u tom trenutku to niti shvaćam niti mogu shvatiti. Onaj tko je doživio takvo iskustvo može se mirno predati u Božje ruke i prepustiti Bogu da upravlja njegovim životom. To snažno iskustvo govori nam koliko nas Bog ljubi da je čak spreman i na to da se naljutimo na njega, da mu predbacujemo i prigovaramo, da mrmljamo i da se inatimo odbijajući daljnju molitvu, odbijajući sakramente i razne pobožnosti te dovodimo u pitanje samu Božju ljubav prema nama. Kao što to uostalom čine djeca kada im roditelji nešto ne žele učiniti ili im zabrane da sami učine, upravo zbog toga jer ih žele zaštititi i sačuvati radi njihova vlastita dobra. Bog će sve to prihvatiti i neće nas odbaciti nego će strpljivo pričekati da nas prođe taj negativan osjećaj i da uvidimo da je Bog učinio ono što je najbolje za nas, i na kraju ćemo mu zahvaljivati što nas nije uslišao. Sve ovo Bog čini jer nas ljubi i na tome mu trebamo biti itekako zahvalni.

Bog neće učiniti nešto protiv onih koje ljubi

Bog je sveznajući i svemogući. Bog nas ljubi. Ovi su razlozi itekako dovoljni da vjerujemo da Bog neće učiniti nešto protiv onih koje ljubi, nego će naprotiv učiniti sve da nas izvede na pravi put i da nam pomogne da na tom putu ostanemo i rastemo u njegovoj ljubavi.

Kada se ponovno dogodi iskustvo naše uporne molitve i Božje „tvrdoće srca”, kako je volimo nazvati, radije se upitajmo trebali nam uistinu ono što molimo te, drugo, upitajmo se vjerujemo li da nas Bog ljubi više nego što mi sami sebe ljubimo; upitajmo se ljubi li Bog moga sina ili kćer više od nas ako su naše molitve upućene za našu djecu ili za naše bližnje? Možda nam se čini smiješnim, ali Bog doista ljubi i naše najbliže više od nas samih jer naša je ljubav uvijek ograničena, prožeta uskim ovozemaljskim interesima; ona je uvijek samo ljudska, a samim time i u mnogočemu ograničena. Božja je ljubav neograničena i obuhvaća svakog čovjeka i cjelokupno stvorenje. Božja ljubav nema interesa. Bog nas ljubi bezuvjetno i čisto i iz te ljubavi sve čini. Povjerovati u to znači itekako lakše prihvaćati Božja neuslišanja jer imamo sigurnost da će Bog učiniti ono što je najbolje za nas. Zato, umjesto da Bogu prigovaramo i da se ljutimo na njega, radije mu zahvaljujmo i nemojmo zaboraviti svakoga dana iznova sebi ponoviti veliku istinu naše vjere: Bog nas ljubi i iz te ljubavi sve čini.

Najčitanije

Na vrh