Foto: Ivica Vugrinec

Priča gospodina Ivice Vugrinca započela je devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je kao 22-godišnjak i član specijalne postrojbe MUP-a krenuo u obranu Hrvatske, isprva nesvjestan da se je našao u ratu:

„Jednom smo prilikom krenuli na teren i zapravo smo se našli u ratu. Mislim da nitko nije znao da će se dogoditi nešto takvo. Išao sam nesvjestan u što se upuštam. Tada sam bio mlad, nisam imao ženu i djecu, ali da sam razmišljao kao što razmišljam danas, sumnjam da bih se upuštao u takvo nešto. Mi smo biti specijalna jedinica – išli smo gdje su nas poslali, tamo smo morali intervenirati i vratiti se. Potom bi došla vojska i preuzela taj dio. Bili smo udarna jedinica koju su slali na sve terene“ – prisjetio se je gospodin Ivica.

Foto: Ivica Vugrinec s osvojenim odličjima

„Bio sam najteže ranjen, ali sam uspio preživjeti“

Premda je njegova specijalna jedinica „Rode“ bila na gotovo svim terenima – od, kako kaže, Slavonije do Cavtata, on sam nije. Naime, nakon što je smrtno ranjen, započela je njegova agonija – 500 dana provedenih u bolnici i 32 operacije. Gospodin Ivica u ratu je izgubio desnu nogu i lijevi kuk, a neke rane odmah nije ni vidio. Bio je izranjavan po cijelome tijelu. U trenutku kada se je ranjavanje dogodilo, priča nam, želio je samo preživjeti. Tih se dana prisjeća sa sjetom u očima:

„Više sam puta bio ranjavan; prvi puta kada smo oslobađali vojarne u našem Varaždinu, a drugi sam put bio teško ranjen u proboju za Vukovar. To je bila jako teška bitka. U Vukovaru je tada bilo puno varaždinskih policajaca. Mi smo na kraju bili poslani u taj proboj da se oni pokušaju izvući. Međutim, jedinica koja broji 80 ljudi bila je prepolovljena – petero je poginulo, a njih 28-ero bilo je ranjeno. Ja sam bio najteže ranjen, ali eto – uspio sam preživjeti. Zašto? Odgovor na to pitanje nemam. Nakon toga uslijedila je duga i teška rehabilitacija, 500 dana bolnice, uz to sam imao i 32 operacije. Međutim, nisam se nikada predao nekoj stihiji života, krenuo sam dalje. Uspjeli smo se oporaviti fizički, a psihički smo takvi kakvi jesmo. Držimo se.“

Razgovor s Ivicom Vugrincem

„Ja ne živim u prošlosti, ja samo živim s njom“

U teškim danima borbe za život i rehabilitacije snagu je pronalazio u svojoj vjeri:

„Bez nje sigurno ne bih preživio te operacije i nakon godinu dana, kada su liječnici ‘digli ruke’, pomoći nije bilo – ostaje ti samo vjera. Nakon toga otišao sam na liječenje u Njemačku jer mi u Hrvatskoj više nisu mogli pomoći. Mogu sa sigurnošću reći da me je vjera spasila. Liječnicima sam rekao: ‘Vi radite svoje, a ja ću svoje.’“

U tome razdoblju velik mu je oslonac bila jedna redovnica i medicinska sestra, koja je sestrična njegovoj majci. Ona je radila na Rebru u Zagrebu, gdje je gospodin Ivica prevezen nakon stradavanja. Uz nju je učio disati; to je bilo vrijeme agonije, vrijeme borbe za život. Kada je preživio taj period, šanse da će preživjeti povećale su se. Kada je preživio najgore, „hranila“ ga duhovnom literaturom: „Znala je što mi u tom trenutku treba“ – prisjeća se naš sugovornik, kojemu je u posebnom sjećanju ostala jedna knjižica:

„Knjižice koje mi je davala bile su o nekadašnjim ratnicima koji su se obratili, to me je vjerojatno isto držalo. Jedna me se je knjižica posebno dojmila – govori o komunizmu u Rusiji i progonu kršćana u to vrijeme. Kršćani su se skupljali po kućama, no komunističke tajne službe bi ih nalazile i tukle; u jednom se je trenutku dogodio susret između mladoga komunista i djevojke koja je bila kršćanka. Njih su potom privodili na razgovore. Između njih dvoje se je nešto dogodilo i zajedno su odlučili pobjeći u Ameriku, gdje se on obratio i postao kršćanin, i gdje su dalje nastavili živjeti.“

Gospodin Ivica tijekom našega razgovora rekao je rečenicu koja nam se je posebno dojmila, a koja oslikava njegovu osobnost: „Ja ne živim u prošlosti, ja samo živim s njom.“ Ni u najtežim trenucima, kaže, nije imao mržnje u sebi: „Nisam netko tko može suditi; i ja bih trebao tražiti oprost od drugih.“ Nakon rehabilitacije počeo se je baviti sportom. Već 2003. godine ušao je u reprezentaciju hrvatskih stolnotenisača s invaliditetom, te 2008. u streličarsku reprezentaciju osoba s invaliditetom.

Ivica Vugrinec poznat je po izradi pisanica

Ručni rad

Nakon rata upoznao je i suprugu s kojom je u braku 25 godina i imaju troje djece. Upoznali su se, priča nam, kada je kao fizioterapeutkinja došla u njegov dom kako bi mu pomogla vježbati. Ona, dodaje, nije dio njegove „ratne priče“, kao ni njegova djeca. Više se to odnosi na roditelje i stariju sestru:

„Djeca su živjela s ocem koji nema nogu, koji je teško ranjen; njima je normalno da u kuću dođe čovjek koji je u kolicima – moji prijatelji sportaši ratni i drugi kolege, i da će otići do auta i pomoći mu. To se, nažalost, ne uči u školama i društvu općenito“ – rekao nam je.

Osim sporta, naš se sugovornik bavi i ručnim radom. Na početku su to, kako kaže, bili gobleni, ručno našivavanje i slično. Danas radi pisanice na jedan atraktivan način, što je vrlo rijetko. Na pitanje kako je sve počelo, odgovorio nam je:

„Rekao bih da je sve počelo 2002. godine u kampu gdje me je jedna žena, Austrijanka, naučila brusiti na staklu. Tih sam godina satima i danima intenzivno brusio, no u jednom sam trenutku želio i nešto rezati. I kada su mi u trgovini ponudili sredstvo za to, isprobao sam na jajima pošto je bilo uskrsno vrijeme, i otada sam to samo usavršavao. Prvi sam se puta eksponirao 2009. godine. Na nagovor jedne profesorice prijavio sam se na izložbu u New Yorku, na Manhattanu, u poznatoj galeriji. Poslao sam kutiju s nekoliko eksponata i dobro sam prošao – bio sam među prva tri eksponata na izložbi.“

Pisanice

Prva izložba u Hrvatskoj

Godinu dana kasnije, gospodin Ivica prvu je izložbu imao i u Hrvatskoj – u Udruzi likovnih umjetnika u Varaždinu. Trebalo mu je, kako priča, pet mjeseci svakodnevnog rada za 125 eksponata koji su bili izloženi. Za izradu jednoga eksponata treba mu od nekoliko sati do nekoliko dana, ovisi o veličini jajeta. Najčešće radi na guščjim jajima, premda se u njegovim rukama nađu gotovo sva – od prepeličjih do nojevih.

Na kraju našega razgovora gospodin Ivica potaknuo je i sve nas da učinimo nešto kreativno, da kreaciju prenosimo na svoju djecu. Tako se, naime, stvaraju uspomene koje će trajati.

Gabriela Jurković; Book.hr

Foto: Mihael Lončar; Book.hr