Svjedočanstva

NE BIH TO NIKOME POŽELJELA

Isus me je oslobodio osjećaja krivnje koji me je proganjao godinama Nadamo se da će barem nekoliko žena koje „slave zbog dolaska abortivne pilule u Hrvatsku“ (kako tu vijest prenose mediji) pročitati ovo svjedočanstvo

Isus me je oslobodio osjećaja krivnje koji me je proganjao godinama

Foto: Shutterstock


 

 

Što da sada napravim?

Tada mi je bila 21 godina i već sam dvije godine izlazila s tim dečkom. Još se točno sjećam, bilo je to u proljeće 1984. godine. Prestala sam uzimati antibebi pilule jer ih nisam dobro podnosila. (Često sam imala glavobolje, dobila sam na težini, djelovala podbuhlo.)

U meni je drijemala čežnja da budem domaćica i majka, da imam DIJETE. Raditi u uredu nije mi se osobito sviđalo ni tijekom moga školovanja. U svibnju smo moj dečko i ja otputovali u Rimini u Italiji. Kad sam tamo dobila mjesečnicu, bila sam pomalo razočarana, ali sam osjetila i olakšanje. Nismo naime baš dobro računali! Još se dobro sjećam tog razočaranja pomiješanog s olakšanjem. Oko mjesec i pol kasnije saznala sam da sam trudna! Mjesečnica mi je kasnila, učinila sam test na trudnoću: prvi je bio negativan, drugi pozitivan. Tada sam jednog petka otišla ginekologu. Kad mi je rekao da sam doista trudna, rekla sam samo: „Dovraga!“ Što da sada napravim?, pitala sam se.

Pomiješani osjećaji

Kad sam došla kući, odmah sam nazvala majku. Živjela sam sama, a moj dečko još kod svojih roditelja. Mama je samo rekla da se tada moramo vjenčati. Lebdjela sam između radosti i straha. Kad sam nazvala svog dečka, odmah je došao k meni. A kad sam otvorila vrata, zagrlio me i rekao: „Ti, ja se veselim!“ Ali tijekom tog su vikenda ipak naši osjećaji bili različiti. Odjednom sam počela razmišljati jesmo li dovoljno zreli za brak. Moj dečko nije još bio samostalan, bio je veoma vezan uz svoje roditelje, uz svoj roditeljski dom. A ja sam se ludo bojala odgajati vlastito dijete. Imam brata koji je sedam i pol godina mlađi od mene i njegov je odgoj bio za moje roditelje veoma težak. Bio je hiperaktivno dijete. Sjetila sam se svega toga. Moji su se već majčinski osjećaji, nježnost i ljubav prema mom budućem, nerođenom djetetu ispreplitali sa strašnim strahom. Majka mi je u toj situaciji savjetovala da učinim pobačaj. Rekla mi je kako ne bi više odgajala nijedno dijete. Čekala sam tjedan dana, a tada u subotu navečer nazvala svoga ginekologa i zamolila ga adresu u Zürichu gdje bi se mogao obaviti pobačaj moga djeteta. On mi je bez prigovora objasnio da se najprije moram dati pregledati kod liječnika, a tada pribaviti potvrdu psihijatra ili psihologa, kako bi zatim drugi liječnik obavio sam zahvat, pobačaj moga djeteta.

Sljedeći smo tjedan moj dečko i ja otputovali u Zürich. Tamo me liječnik pregledao i ultrazvučnom dijagnostikom. Rekao mi je da je sve u redu i dao mi adresu liječnika koji će izvršiti zahvat. Kod psihijatra je stvar bila brzo riješena. Taj je mlad čovjek stanovao u lijepoj, velikoj kući i bio odjeven u jeans. Postavio mi je nekoliko pitanja, a zatim me zamolio da malo pričekam. Brzo je napisao nekoliko redaka i tada nam je predao takozvani „atest“. Čini se da u Švicarskoj ništa nije lakše nego dobiti stručni sud takozvanog „psihijatra“.

Zatim sam otišla liječniku koji je trebao obaviti pobačaj.

Kao u diskoteci

Liječnička je ordinacija doktora M. izgledala poput diskoteke sa šankom, barem prijemna prostorija. Dok su mi vadili krv i pregledavali me, orila se glasna disko-glazba. Termin pobačaja je određen za srijedu. Obuzeo me jeziv strah. Na putu kući nazvala sam u tvrtku u kojoj sam bila zaposlena i opravdala svoj izostanak s posla navodnim želučanim tegobama i odlaskom na nužni rendgenski pregled u Zürichu.

Plačući i puna očaja otputovala sam u srijedu sa svojim dečkom u Zürich. U liječničkoj sam ordinaciji ugledala neku ženu s djetetom. Liječnikova je pomoćnica hodala amo-tamo s plastičnim vjedrom. Bacaju li se možda pobačena djeca u to vjedro? razmišljala sam. Gotovo mi je pozlilo, tako da sam morala leći. Zatim sam dobila injekciju. Kad je došao liječnik, očajnički sam plakala, a mome je dečku također pozlilo i morao je leći na ležaljku kraj moje. Liječnik mi je rekao: „Ne radite takvu predstavu; mi možemo otići i kasnije opet doći“. Ali ja sam mu rekla: „Ne znam što želim, molim Vas, dajte mi injekciju“. Potajno sam mislila samo na to kako se više ne želim probuditi, kako želim umrijeti. Liječnik je pitao pušim li, no nisam mogla odgovoriti, jer sam već zaspala. Kad sam se oko jedan sat probudila, stajao je kraj mene moj dečko i samo me gledao. Odmah sam opet zaspala, dok mi liječnikova pomoćnica – ona neljubaznija od njih dvije, jako našminkana žena – nije rekla: „Ustanite, umijte si lice i pođite kući, meni je kraj radnog vremena.“ Iako sam bila veoma slaba, krenuli smo moj dečko i ja kući. Zaboravila sam spomenuti da je psihijatar za svoj „rad“ tražio 400 Fr. u gotovini, a liječnik koji je izvršio sam zahvat 500 Fr. u gotovini!

Moj mi je dečko te večeri rekao kako me je mrzio kad sam se prvi put probudila i pogledala ga. I sada je bio čudan prema meni i uskoro otišao kući. Počela sam osjećati bol, jer je popuštalo djelovanje injekcije za umirenje. U meni su se javile strašne depresije.

Oslobođenje od krivnje

Već sam se sljedećeg dana svojim motociklom odvezla na posao, iako sam po preporuci liječnika trebala ležati još jedan dan. Bojala sam se ostati kod kuće više od dva dana – ta nisam mogla priznati da sam pobacila svoje nerođeno dijete! U podne sam otišla ručati k mami. Ona je bila otresita prema meni i samo rekla kako bih trebala biti sretna što je to „iza mene“ i kako danas mnoge žene postupaju kao ja. Navečer sam u nekom kiosku vidjela trudnu ženu. Odvezla sam se u svoj stan, bacila se na krevet i čitavu su me večer mučili žestoki osjećaji krivnje i kajanja. Bio je to za mene pakao! Kad sam željela zaspati, stalno sam iznova vidjela svoje nerođeno dijete, upravo onako kako sam ga vidjela na ultrazvučnom monitoru! Mali me embrij proganjao! S vremenom sam navečer počela piti (martini ili vino) jer sam jedino tako mogla zaspati.

Željela sam prekinuti vezu sa svojim dečkom, jer više s njim nisam mogla spavati, a da ne mislim na „dijete“. Upoznavala sam druge muškarce, jednom ga i prevarila, a jednako tako i on mene kako sam kasnije saznala.

Oko pola godine poslije pobačaja svoga djeteta bila sam psihički prava olupina! To je bilo vrijeme kad sam tražila druge muškarce kako bi me moj dečko konačno napustio. On nije međutim želio raskinuti našu vezu, iako me uopće nije shvaćao. A moja mi je tadašnja prijateljica, koja je obavljala posao medicinske sestre, željela k svemu tome pokazati još i slike pobačaja, kako se to sve odvija, kako izgleda nerođeno dijete, fetus. Osjećala sam se napušteno, bila sam sama sa svojom krivnjom, svojim strahom i kajanjem. Ni moji roditelji i sestra nisu željeli više ništa imati sa mnom. Moj je život od tog trenutka bio upropašten. Nakon što me moj momak istukao, prijetio ubojstvom i samoubojstvom, opet sam se preselila svojim roditeljima, kako bih imala mir od njega. Izgubila sam i posao. Tada je počelo vrijeme tabletomanije (sredstva za umirenje), alkohola i veza s različitim muškarcima. Ali nije mi išlo ni s jednim od mojih momaka, jer zbog svojih osjećaja krivnje nisam bila sposobna ni za kakvu vezu.

Osjećaji krivnje nisu se s vremenom smanjivali, već samo još rasli. To se promijenilo tek kad sam se u srpnju 1987. godine (bilo je to točno tri godine poslije pobačaja moga djeteta) obratila, predala ISUSU KRISTU! ON MI JE OPROSTIO SVU MOJU KRIVNJU I MOJE GRIJEHE! Ali još je i poslije toga često bilo teško. Tek sam u veljači 1989. mogla uistinu prihvatiti oproštenje ISUSA KRISTA u vezi sa svojim pobačajem. To se dogodilo na seminaru za duševno iscjeljenje.

Ne bih to nikome poželjela

Željela bih sve žene koje su pred pobačajem PRAVODOBNO UPOZORITI!

Pobačaj se može i u našoj, nekoć kršćanskoj zemlji izvršiti relativno lako. Ali većina žena ne misli na to da će se poslije toga nešto u njima slomiti!!!

Pretrpjela sam taj psihički pakao; ne bih nikome poželjela da to mora proživljavati. Često se pitam kako bi moj život tekao da sam to dijete rodila. Vjerujem da ne bih nikada bila tako loše kao što sam bila zbog pobačaja. No danas mi je to oprošteno. Ali tek poslije dugogodišnjih strašnih osjećaja krivnje. Dugo nisam mogla pogledati nijedno dojenče, uvijek sam mislila na to kako bi moje dijete sada bilo te dobi, i uvijek sam morala plakati….! Obuzimala me neizreciva tuga.

Rebecca

 

Zašto mi to nitko nije rekao?

Nisam znala kako mi se dogodilo,
al’ odjednom je bilo tu!

„Mali zahvat – i sve je dobro“,
te su mi riječi dale hrabrost.

„Mali zahvat – i sve je prošlo.
Bolesnička blagajna plati i opet si super!“

Tako su svi govorili: prijatelji, liječnici, savjetnici, kolege.
I nitko nije ozbiljno bio protiv!

Nisam znala što će se točno događati!
Al’ sad znam da nije bilo u redu!

Na velikoj sam muci bila! Jer sve je bilo gotovo!
Nisam vidjela izlaza – sve je prošlo!

Zašto mi to nitko nije rekao?
Ta zašto mi to nitko nije rekao?
Strah, boli, tuga poslije svega,
to stvari su o kojima nije nitko prije govorio!

Kao životinja zatočena u kavezu!
Ukočena od užasa, drhtava od straha!
Izvikujem što me toliko muči:
„Ta zašto mi to nitko nije rekao?!“

Rahel

Iz knjige „Mirjam, zašto plačeš? Duševne boli žena poslije pobačaja”. Izdavač: Karitativni fond UPT Đakovo” (Narudžbe na adresu: Knjižnica U PRAVI TRENUTAK, 31 400 Đakovo, p.p 51; Tel/fax: 031/811-774)

Kod nas se možete za molitvu obratiti našem molitvenom timu (mejlom na: [email protected]). Također, u RH djeluje udruga „Betlehem” te inicijativa „40 dana za život”, koji aktivno pružaju pomoć osobama zahvaćenima pobačajem na bilo koji način.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 7
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh