Razmišljamo o evanđelju

SUTRAŠNJE EVANĐELJE PREMA VIĐENJIMA MARIJE VALTORTA

ISUS DESNOM RAZBOJNIKU, KOJI JE CIJELI ŽIVOT KRAO, OBEĆAO RAJ Za pokajanje pred Bogom nije kasno dokle god smo živi Isus u današnjem evanđelju kaže da u posljednjim vremenima vjernicima ni vlas s glave neće pasti, iako će tada nastupiti strašni znakovi. A kaže i tko je istinski, pravi vjernik!

Foto: intothedeepblog.net


 

Uz današnje evanđelje: Lk 23, 35-43

Gospodine, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!

 

 Razapinjanje

» (…) Sada vuku križ od rupe i on odskakuje po neravnu tlu, tresući ubogog Raspetoga.

Podižu i razbojnike koji se, jednom postavljeni okomito, deru kao da im živima deru kožu zbog boli od užeta što im režu zapešća, od čega im ruke postaju crne, s nabreknutim venama kao da su užeta. Isus šuti…

Podižu križ koji dva puta izmiče onima koji ga dižu i prvi put odjednom pade, a drugi put na svoj desni krak, zadajući oštru bol Isusu, jer iznenadni stres pomiče izranjene udove. Ali kad je križ upao u svoju rupu i prije nego što bijaše učvršćen kamenjem i zemljom, ljulja se u svim pravcima, prouzrokujući neprestano pomicanje jadnog Tijela obješenog na tri čavla. Trpljenje mora biti jezivo. Sva težina tijela pomakne se prema naprijed i prema dolje, a rupe se proširuju, naročito ona lijeve ruke i proširuje se rupa na nogama dok krv šiklja jače. I dok krv iz nogu kaplje uzduž prstiju na zemlju i po drvetu križa, krv iz ruku teče po nadlakticama, jer su one više kod bila nego kod pazuha, po sili položaja i oblijeva rebra silazeći od pazuha prema pojasu. Kruna se, za ljuljanja križa prije nego što je učvršćen, pomaknula, jer je glava udarala natrag, zabijajući odostrag u zatiljak veliki čvor trnja, čime se završava bodljikava kruna, a sad se vraća natrag da se smjesti na čelo i grebe, grebe, nemilosrdno. Konačno, križ je učvršćen i tu je sad samo patnja: biti razapet. Podižu i razbojnike koji se, jednom postavljeni okomito, deru kao da im živima deru kožu zbog boli od užeta što im režu zapešća, od čega im ruke postaju crne, s nabreknutim venama kao da su užeta. Isus šuti.

Ali, doista, sunce i jest neobično – žućkasto-crvene boje kao od požara. A zatim, izgleda da se požar odjednom gasi…

Svjetina, međutim, više ne šuti, nego, naravno, započinje paklenu graju. Sada vrhunac Golgote ima svoj trofej i svoju počasnu stražu. Na najvišem dijelu (strana A) Isusov križ. Na strani B i C druga dva. Pola satnije vojnika u stanju pripravnosti unaokolo vrha, unutar ovog kruga naoružana desetorica bacaju kocke za haljine osuđenih. Uspravan, na nogama između Isusova križa i onog desnog, Longin. I izgleda da drži počasnu stražu Kralju Mučeniku. Druga polovina satnije odmara se pod komandom Longinova pomoćnika, a nalazi se na stazi slijeva, na nižoj maloj poljani, u očekivanju da bude upotrijebljena ako zatreba. Kod vojnika je skoro potpuna nezainteresiranost. Samo poneki kad-tad pogleda razapete. Longin, međutim, promatra sve sa zanimanjem i pažljivo, uspoređuje i prosuđuje. Uspoređuje razapete, naročito Krista i gledatelje. Njegovo prodorno oko ne gubi nijedne pojedinosti. A da bi bolje vidio brani se rukom od sunca, jer mora biti da mu je sunce dojadilo. Ali, doista, sunce i jest neobično – žućkasto-crvene boje kao od požara. A zatim, izgleda da se požar odjednom gasi zbog jednog velikog oblaka, koji kao da je od pakline, koji se diže tamo iza judejskih gorskih lanaca i koji brzo leti prema nebu nestajući iza ostalih brda. I kada se sunce opet pojavi, tako je živo, da ga oko teško podnosi. Promatrajući tako, spazi Mariju, upravo ispod strmine, kako uzdignutim bolnim licem gleda prema Sinu. Poziva jednog od vojnika koji se kockaju i Longin mu kaže: »Ako Majka hoće da se uspne sa sinom koji je prati, neka dođe. Štiti je i pomozi joj.« I Marija s Ivanom, kojeg Longin smatra sinom, ulazi po stubama uklesanim u sedrastoj stijeni, mislim, i prolazi kroz red vojnika idući do podnožja križa, ali malo odmaknuta da bude viđena i da vidi svog Isusa. Svjetina joj odmah ‘nazdravlja’ najsramotnijim uvredama izjednačujući je u psovkama sa Sinom. Ali Ona, dršćućim i blijedim usnama nastoji samo da ga utješi s bolnim osmijehom na kojem se suše suze što ih nikakva snaga volje ne uspijeva zadržati u očima.

Najbjesniji su članovi Hrama, a njima pomažu farizeji: „Pa, dakle? Spasitelju ljudskog roda, zašto se ne spasavaš? Zar te je napustio tvoj kralj Belzebub? Odrekao te se?“ – deru se svećenici

Mnoštvo, počevši od svećenika, pismoznanaca, farizeja, saduceja, herodovaca i sličnih, nastoje sebi priuštiti zabavu vrteći se unaokolo, penjući se strmom stazom, prolazeći uzduž krajnje uzvišice i silazeći drugim putem ili obratno. I dok prolaze ispod vrha po drugoj poljani, ne propuštaju ponuditi svoje bogohulne riječi u počast Umirućem. Sva ružnoća, krvoločnost, mržnja i bezumlje što su ih ljudi kadri učiniti svojim jezikom, obilno bivaju posvjedočeni ovim paklenskim ustima. Najbjesniji su članovi Hrama, a njima pomažu farizeji: „Pa, dakle? Spasitelju ljudskog roda, zašto se ne spasavaš? Zar te je napustio tvoj kralj Belzebub? Odrekao te se?“ – deru se svećenici.

A jedna rulja Židova: „Ti koji si pred samih pet dana, pomoću demona, učinio da ti Otac reče … ah, ah, ah! … da će te proslaviti, kako to da ga ne podsjetiš da održi svoje obećanje?“

A tri farizeja: „Hulitelj! Spasavao je druge, govoraše, pomoću Božjom! A ne uspijeva spasiti sam sebe! Hoćeš da ti se vjeruje? E, pa onda učini čudo! Ne možeš više, eh? Sada su ti ruke pribijene i gol si.“

A jedna rulja Židova: „Ti koji si pred samih pet dana, pomoću demona, učinio da ti Otac reče … ah, ah, ah! … da će te proslaviti, kako to da ga ne podsjetiš da održi svoje obećanje?“

A saduceji i herodovci vojnicima: „Pazite na čarolije, vi koji ste uzeli njegove haljine! Unutra ima pakleni znak!“

Mnoštvo u zboru: „Siđi s križa pa ćemo ti vjerovati. Ti koji razaraš Hram… Ludo! … Gledaj ga, slavni i sveti Hram Izraela. Nedodirljiv je, o oskvrnitelju! A Ti umireš.“

Drugi svećenici: „Hulitelju! Zar si ti Sin Božji? Pa siđi odatle, onda. Ošini nas gromom, ako si Bog. Ne bojimo te se i pljujemo na Tebe.“

Drugi koji prolaze i klimaju glavom: „Zna samo plakati. Spasi se ako je istina da si Izabrani!“

Vojnici: „Pa, spasi se, dakle! Pretvori u prah ovaj ološ nad ološem! Da! Vi ste ološ carstva, židovski nitkovi. Učini to! Rim će te staviti na Kapitol i klanjat će ti se kao božanstvu!“

Svećenici s onim koji im kumuju: „Bile su slađe ruke žena od krakova križa, zar ne? Ali gledaj: već su tamo spremne da prime tvoj … (i kažu besramni izraz). Imaš tu cijeli Jeruzalem za djevera.“

I zvižde kao kočijaši. Drugi bacaju kamenje: „Promijeni ih u kruh, Ti, umnožavatelju kruha!“ Drugi, oponašajući ‘hosana’ Cvjetne nedjelje, bacaju grane i viču: „Proklet onaj koji dolazi u ime Demona! Prokleto njegovo kraljevstvo! Slava Sionu, koji ga otkida od živih!“

Jedan farizej postavlja se ispred križa i pokazuje pesnicu, čineći rogobe i kaže: „Povjeravam te Bogu“, ne reče li tako? Sada te Bog Sinaja priprema za vječni oganj. Zašto ne zoveš Jonu da ti učini dobru uslugu?“

Jedan drugi: „Ne upropašćuj križ udarcima svoje glave. Treba poslužiti i tvojim sljedbenicima. Cijela jedna legija njih umrijet će na tvom drvetu, to ti se kunem Jahvom. A kao prvog stavit ću na nj Lazara. Vidjet ćemo hoćeš li ga sada izbaviti od smrti.“

„Da! Da! Hajdemo k Lazaru. Pribijmo ga s druge strane križa“, i papagajski oponašaju Isusa govoreći polagano: „Lazare, prijatelju moj, izađi van! Razvežite ga i pustite ga neka ide.“

„Ne! Govorio je Marti i Mariji, svojim ženama: ‘Ja sam Uskrsnuće i Život’. Ah! Ah! Ah! Uskrsnuće ne zna otpraviti smrt natrag, a Život umire!“

„Eno tamo Marije s Martom. Pitajmo ih gdje je Lazar i hajdemo ga potražiti.“ I pođu naprijed, prema ženama, tražeći drsko: „Gdje je Lazar? U palači?“

A Marija Magdalena, dok se ostale prestrašene sklanjaju iza pastira, izađe naprijed, pronašavši u svojoj boli staru srčanost iz vremena grijeha, i kaže: „Idite. Naći ćete u palači rimske vojnike i 500 naoružanih s mojih zemalja, koji će vas uškopiti kao stare jarce određene za hranu robova kod mlinskih kamenova.“

„Bezobraznice! Zar tako govoriš svećenicima?“

„Svetogrdnici! Rugobe! Prokleti! Okrenite se! Za leđima su vam, ja ih vidim, jezici paklenih plamenova.“

Kukavice se okreću, doista ustrašeni, toliko je sigurna Marijina tvrdnja, ali ako nemaju plamenove za leđima, imaju na slabinama vrlo dobro zašiljene rimske sulice. Jer Longin je dao naređenje i pola satnije koja se odmarala ušla je na obaveznu službu i ubada u debelo meso prve na koje nailazi. Ovi bježe vičući i pola satnije ostaje da zatvori prilaze s dvaju puteva i da budu branikom maloj poljani. Židovi proklinju, ali Rim je jači. Magdalena spusti svoj veo jer ga je bila podigla kad je govorila s napadačima i vrati se na svoje mjesto. Ostale se ponovno priključuju njoj. Ali, lijevi razbojnik nastavlja s vrijeđanjem sa svoga križa. Izgleda da je postao skupljač svih tuđih psovki i sve ih izriguje, završavajući:

„Spasi sebe i spasi nas ako hoćeš da ti vjeruju. Ti da si Krist? Ti si luda! Svijet pripada lukavima, a Boga nema. Ja sam ovdje. To je istina i meni je sve dozvoljeno. Bog? Izmišljotina postavljena da nas se drži mirnima. Neka živi naš ja! On je jedini kralj i bog!“

„Spasi sebe i spasi nas ako hoćeš da ti vjeruju. Ti da si Krist? Ti si luda! Svijet pripada lukavima, a Boga nema. Ja sam ovdje. To je istina i meni je sve dozvoljeno. Bog? Izmišljotina postavljena da nas se drži mirnima. Neka živi naš ja! On je jedini kralj i bog!“

Dizma govori drugom razbojniku: „Šuti. Zar se ne bojiš Boga ni sada kada trpiš ovu muku? Zašto napadaš onoga koji je dobar? On je u još većoj muci od nas. A nije učinio ništa zla.“

Drugi razbojnik, koji je zdesna, ima skoro kod nogu Mariju i gleda je skoro više nego Krista i od nekog vremena plače mrmošeći: „Majka…“ Kaže ovomu: „Šuti. Zar se ne bojiš Boga ni sada kada trpiš ovu muku? Zašto napadaš onoga koji je dobar? On je u još većoj muci od nas. A nije učinio ništa zla.“

Ali razbojnik nastavlja sa svojim kletvama. Isus šuti. Teško diše zbog naprezanja u svom položaju, zbog groznice, poradi srčanog i disajnog stanja, posljedica bičevanja podnesenog na tako okrutan način i zbog duboke tjeskobe zbog koje se krvlju znojio, nastoji pronaći neko olakšanje, olakšavajući teret koji tišti noge, prenoseći ga na ruke naprežući ih. Možda to čini zbog toga da nadvlada grč koji mu već muči noge, a koji se očituje drhtanjem mišića. Ali isti takav grč pojavljuje se i u rukama koje su prenapete u onom položaju i mora da su hladne na svojim krajevima, jer su više uzdignute i bez krvi koja teško dolazi do bila, a zatim kaplje kroz rupe čavala ostavljajući prste bez opticaja.

Lice već ima izgled koji vidimo na fotografijama Torinskog Platna, s nosom iskrivljenim i natečenim s jedne strane; pa i držanje desnog oka, gotovo posve zatvorenog od otekline koja je s te strane, još više povećava tu sličnost. Usta su, međutim, otvorena sa svojom ranom na gornjoj usni, sada već svedena na jednu krastu

Naročito prsti lijeve ruke već su mrtvački nepokretni, savinuti prema dlanu. I prsti na nogama izražavaju svoju patnju. Naročito nožni palci, možda zbog toga što im je manje povrijeđen njihov živac podižu se, spuštaju, šire se. Trup potom otkriva svu svoju patnju svojim pokretom koji je brz, ali ne i dubok i umara, a ne daje olakšanja. Rebra vrlo široka i visoka, jer je ustrojstvo ovog Tijela savršeno, sada su proširena preko mjere zbog položaja što ga je tijelo zauzelo i zbog vodenog plućnog otoka (edema), što se sigurno stvorio u nutrini. Ipak ne služe mnogo olakšanju napora disanja, jer cijeli donji trbuh (abdomen) pomaže svojim pokretanjem dijafragmu, koja se sve više koči (paralizira). I navala krvi (kongestija) i obamrlost (asfiksija) povećavaju se iz minute u minutu, kako to pokazuje modra boja koja ističe usne crvenilom upaljenim od groznice i širenju ljubičastog crvenila što boji vrat uzduž vratnih nabreklina i širi se sve do obraza, prema ušima i sljepoočicama, dok je nos zašiljen i bez krvi, a oči se utapaju u kolut, koji je modar, jer je bez krvi koja je tekla iz krune. Ispod lijevog rebranog luka vidi se udarac što se širi od vrška srca, nepravilan, ali žestok; i od vremena do vremena dijafragma duboko podrhtava, unutarnjim grčenjem, što se pokazuje potpunom nategnutošću, ako se može protegnuti na tom jadnom, ranjenom i umirućem Tijelu. Lice već ima izgled koji vidimo na fotografijama Torinskog Platna, s nosom iskrivljenim i natečenim s jedne strane; pa i držanje desnog oka, gotovo posve zatvorenog od otekline koja je s te strane, još više povećava tu sličnost. Usta su, međutim, otvorena sa svojom ranom na gornjoj usni, sada već svedena na jednu krastu. Žeđ, nastala od gubitka krvi, od groznice i od sunca, mora da je jaka, tako da On, nesvjesnim pokretom, pije kapi svoga znoja i svoga plača pa i kapi koje silaze s čela sve do brkova i s njima kvasi jezik… Trnova kruna mu priječi da se nasloni na trup križa da bi pomogao obješenim rukama i olakšao nogama. Cijela kralježnica s bubrezima izvija se van u obliku luka, stojeći odvojena od križa, od karlice na više, snagom inercije koja čini da se prema naprijed izvija jedno obješeno tijelo kao što bijaše njegovo.

Ova molitva nadvladava svaki strah kod Dizme. Usuđuje se gledati Krista i kaže:
„Gospodine, sjeti me se kada budeš u svome Kraljevstvu. Pravedno je da ja ovdje trpim. Ali, daj mi milost i mir nakon života. Jedanput sam te slušao gdje govoriš i ja, budala, odbio sam tvoju riječ. Sada se kajem…“

Židovi, odbijeni iza male poljane, ne prestaju napadati, a neraskajani razbojnik im je odjek. A drugi, koji sada Majku gleda sa sve većom sućuti, plače i oštro mu vraća kada čuje da pri vrijeđanju zahvaća i Nju: „Šuti. Sjeti se da si rođen od žene. I misli na to da su naše plakale zbog sinova. I bile su to suze sramote… jer smo mi zločinci. Naše majke su mrtve… Ja bih htio da ih mogu moliti za oproštenje… Ali hoću li moći? Bila je svetica… Ubio sam je bolju koju sam joj zadavao… Ja sam grešnik… Tko će mi oprostiti? Majko, u ime svoga umirućeg Sina, moli za me.“

Majka podigne za trenutak svoje satrveno lice i gleda ga, tog bijednika, koji kroz spomen na svoju majku i promatrajući Majku, ide prema pokajanju i izgleda da ga miluje svojim golubinjim pogledom. Dizma plače još jače. A to još više podjaruje na izrugivanje svjetinu i drugog razbojnika.

Svjetina urla: „Bravo! Uzmi ovu za majku. Tako će imati dva sina zločinca!“

A drugi još gore: „Ljubi te, jer si manja kopija njezinog predragog“.

Isus po prvi put odgovara: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“

Ova molitva nadvladava svaki strah kod Dizme. Usuđuje se gledati Krista i kaže:

„Gospodine, sjeti me se kada budeš u svome Kraljevstvu. Pravedno je da ja ovdje trpim. Ali, daj mi milost i mir nakon života. Jedanput sam te slušao gdje govoriš i ja, budala, odbio sam tvoju riječ. Sada se kajem. I za svoje grijehe se kajem pred tobom, Sine Svevišnjega. Ja vjerujem da Ti dolaziš od Boga. Ja vjerujem u Tvoju moć. Ja vjerujem u tvoje milosrđe. Kriste, oprosti mi u ime tvoje Majke i Tvoga Presvetog Oca.“

Isus se okrenu i pogleda ga dubokom samilošću i pojavi se još prekrasan smiješak na jadnim izmučenim usnama. Kaže: „Ja ti to kažem: danas ćeš biti sa Mnom u Raju.“ (…)«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com/

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh