Dr. Leslie Keegel/foto: Screenshot

Drvene su se ljestve bunile protiv svakog koraka na njihovim istrošenim prečkama, sve dok se nisam uspeo na krov podjednako stare kuće. Pogled je s njega bio prigušen sivim bugarskim nebom koje se poput mokroga baldahina nadvilo nad okupljenim ljudima. Počeo sam moliti.

Možda s oltara ne vidim uvijek rezultate, ali vjerujem da onaj isti Isus koji je suosjećao s izgubljenima uvijek dolazi na vrijeme

Najavili su me kao „indijskog propovjednika“, što sam smatrao posljedicom svoje tamne kože i istočnoazijske fizionomije, i ljudi su u početku bili razočarani. Nekako su očekivali američkoga Indijanca odjevena u urođeničko ruho, vjerojatno se nadajući djeliću atmosfere s američkoga Divljega zapada, ili barem njezinoj holivudskoj inačici. Kasnije sam ustanovio da je moja boja kože nalik njihovoj bila dovoljna.

Propovijed sam s ove krajnje neuobičajene propovjedaonice započeo na uobičajen način – Isus spašava i Isus iscjeljuje. Bila je kraća nego inače, čak i s prijevodom. Završio sam pozivajući mnoštvo koje je brojalo više od tisuće ljudi da odgovore na evanđelje.

Uvijek očekujem da se Bog pokrene u sili. Kraljevstvo Božje rijetko u tišini osvaja kraljevstvo tame. Možda s oltara ne vidim uvijek rezultate, ali vjerujem da onaj isti Isus koji je suosjećao s izgubljenima uvijek dolazi na vrijeme.

Nije mu trebalo dugo da se predstavi ovoj zajednici Roma. Pretpostavljam da je ova grupa ljudi, navikla na siromaštvo i predrasude, podsjetila Isusa na njegov narod prije dvije tisuće godina.

A ja sam sve promatrao s vrha krova.

Jedna se osoba, potom druga, potom još jedna, podigla iz improviziranih invalidskih kolica i kratkim koracima širila put kroz naguranu svjetinu.

Pogled mi je privukla mlada žena s djetetom u rukama. Dojenče je držala zdravom rukom, ali je druga bila izobličena – narasla je samo do lakta iz kojega su izlazila izbočenja nalik prstima…

Krikovi iscijeljenih pridružili su se zapanjenom šapatu. Ljudi su vikali, ljudi su padali, podizali su ruke i sagibali glave. Bilo je to kao da je Isus hodao kroz mnoštvo i doticao sve one koje je vidio da Otac dotiče.

Želio sam se pridružiti ljudima, ali je moj domaćin ustrajao da ostanem na krovu, u strahu da bi me svjetina zdrobila. Pogled mi je privukla mlada žena s djetetom u rukama. Dojenče je držala zdravom rukom, ali je druga bila izobličena – narasla je samo do lakta iz kojega su izlazila izbočenja nalik prstima.

Promotrio sam horizont ispunjen ljudima dotaknutima Božjom silom, ali me ponovno privukla žena s deformiranom rukom. Pala je na tlo pod težinom slave Božje. Do današnjega dana ne znam je li vikala od straha ili boli. No ono što se potom dogodilo proizvelo je paniku u mnoštvu promatrača.

Njezina je deformirana ruka počela rasti – žao mi je što nisam bio bliže kako bih to mogao bolje opisati. U samo nekoliko minuta, Bog joj je obnovio ruku do savršenoga stanja, sa savršeno funkcionalnim prstima.

Gledao sam, jecao, molio…

Ipak, moj mi bugarski domaćin nije dopustio da siđem s krova sve dok se ljudi nisu razišli. Gledao sam, jecao, molio. Kada sam napokon sišao niz ljestve, deseci romske djece, držeći svježe ubrano cvijeće, pojurili su prema meni, radosnih i začuđenih lica. Ja sam bio taj koji im je donio vijest i primio njihove darove zahvalnosti; ali istina je da sam samo pronosio evanđelje i da ga je Isus u sili potvrdio.

Sila izvire iz intimnosti. Intimnost može postojati samo u potpunome povjerenju. A povjerenje se rađa iz milosti. (…)

Ulomak iz knjige „Duh Gospodinov je na nama“ autora . dr. Leslieja Keegela i Roberta Hunta. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu, u izdanjuBiblioteke Vinograd, nabavite ovdje.