Foto: privatni album obitelji Cvitanušić

Donosimo zanimljiv razgovor koji je naša Jelena vodila sa Slavicom, o njezinu pjesništvu, Bogu, obiteljskom životu, roditeljstvu, radu, današnjim izazovima s kojima se svi susrećemo…

Jelena: Žena si ponosnog supruga Danijela Cvitanušića, majka Ane, Eve, Ruže i kraljica lijepih i poticajnih riječi. Svatko tko čita naš portal ili časopis Book nije mogao ne zamijetiti tvoje prekrasne pjesme koje nadahnjuju, potiču, hrabre, tješe. Odakle ti tolika inspiracija?

Slavica: Draga Jelena, najprije ti želim zahvaliti na ovoj prilici za intervju. Časopis Book prvi je koji je ikada odlučio objaviti moje pjesme, a ti si bila ta koja nas je povezala, pa je nekako i prikladno da svoj prvi intervju dajem baš za Book i baš tebi. Inspiracija? Rekla bih život. Kako sam se bližila 40. godini života, jednostavno se skupilo u meni toliko toga da se jednostavno počelo izlijevati – u pjesme, srećom, moglo je biti i drukčije…

I onda, prije otprilike dvije godine, nastupio je lockdown i ja sam počela pisati pjesmice, najprije šaljive i nimalo duhovne, u kojima sam opisivala svoj život, rad, učenje i hrpu tragikomičnih situacija koje se događaju kad je peteročlana obitelj zatočena u stanu od 70 kvadrata…

Pjesme vidim kao svoj zadatak

J: Opiši nam proces nastanka tvojih pjesama. Djeluju poput moderne verzije psalama u kojima Gospodinu bez zadrške izlijevaš svoje srce, sa svim onim što te raduje, tišti, zabrinjava.

S: Godinama sam Gospodina molila da me upotrijebi kao oruđe u svojim rukama. To sam vidjela kao svoj smisao i dokaz da Bog postoji i da me On čuje. Nisam imala ni najblažeg pojma kako i na koji način će On to učiniti, ali čvrsto sam vjerovala i čekala svoj trenutak. I onda, prije otprilike dvije godine, nastupio je lockdown i ja sam počela pisati pjesmice, najprije šaljive i nimalo duhovne, u kojima sam opisivala svoj život, rad, učenje i hrpu tragikomičnih situacija koje se događaju kad je peteročlana obitelj zatočena u stanu od 70 kvadrata, do daljnjeg. Pjesmice su razveseljavale moje prijatelje i rodbinu i uživala sam u reakcijama. Šalila sam se da pišem knjigu naziva “Priručnik za morone u doba korone”. U to sam doba ustajala vrlo rano, jer sam nastojala sav posao obaviti prije nego što se moja bučna obitelj probudi i slušala sam HKR. Odjednom se tematika pjesama promijenila i one su postale duhovne. Nastavila sam ih prosljeđivati, kao i ranije, i dok su neki pozdravili ovu promjenu, drugi su mislili da sam sišla s uma.

Odjednom se tematika pjesama promijenila i one su postale duhovne. Nastavila sam ih prosljeđivati, kao i ranije, i dok su neki pozdravili ovu promjenu, drugi su mislili da sam sišla s uma

J: Što želiš postići svojim pjesmama kod naših čitatelja?

S: Zapravo, nemam neki cilj, pjesme vidim kao svoj zadatak. Nastaju tako da se prekrižim i zapišem sve što mi padne na pamet. Ne planiram niti imam svoj program. Želim vjerovati da mi je Gospodin uslišao molitvu i da me zaista koristi kao oruđe u svojim rukama. Pjesme su mi darovane i na jednak ih način ja darujem drugima. Često mi se dogodi da mi neka pjesma uopće ne sjedne, a javi mi se osoba koja tvrdi da je napisana baš za nju. Za mene je to čudo i neopisiva radost.

J: Najljepši kompliment koji si dobila za svoj rad?

S: Definitivno najljepši kompliment je ponos mojih kćeri na mamu kad vide da je dobro prihvaćen neki moj uradak. Kad ovaj intervju bude objavljen, bit ću im glavna faca barem tri dana, nadam se.

J: Tvoj put u pjesništvo i ne čudi jer si završila studij engleskog jezika i književnosti i njemačkog jezika i književnosti. Kako si našla svoj autentičan glas, svoj specifičan izričaj i oduprla se zamci da kopiraš stil nekog već proslavljenog autora? 

S: Oduvijek volim čitati, u studiju stranih jezika istinski sam uživala, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da ću jednom pisati pjesme, osobito duhovne tematike. Nadala sam se da ću jednom napisati roman, moja je jača strana, barem sam tako mislila, bila proza. Kažu da u svakom od nas čuči barem jedna knjiga, jedna priča koja čeka da bude ispričana. Mislim da su pjesme drugačije jer ih nisam napisala ja, ne zapravo. Ja samo zapišem kako mi je “izdiktirano”. Bez puno razmišljanja, planiranja, i zahvalna sam na tome.

Ništa me ne veseli više nego razveseljavati druge. A rano sam shvatila da, ako sam radosna ja, to se projicira na sve oko mene.

Osijek je naš grad

J: Tebe je oduvijek krasila ta nepatvorena, istinska radost. Koja je tajna?

S: Moja je radost Božji dar. Ništa me ne veseli više nego razveseljavati druge. A rano sam shvatila da, ako sam radosna ja, to se projicira na sve oko mene. Svoju djecu učim zahvalnosti. Volim čitati različita znanstvena istraživanja, to me zabavlja. Znanstveno je dokazano da osjećaj sreće ne može postojati bez dubokog osjećaja zahvalnosti. Tome nas, uostalom, uči i Sveto pismo. Jako mi se sviđa onaj dio kad Sveti Pavao kaže: “…bez prestanka molite, svemu se radujte, u svemu zahvaljujte….”

Suprug i ja ove godine slavimo svoju 18. godišnjicu i nekako smo od samog početka počeli moliti Krunicu zajedno, što smatram velikim blagoslovom. Danas, svaku večer izmolimo jednu desetinu zajedno s djecom – svatko kaže svoju nakanu, nešto dobro što je taj dan napravio i na čemu je zahvalan.

J: Kako se suprug Danijel snalazi s četiri dame u kući? Zasigurno mu nije lako. Podupire li te on na tvom putu vjere?

S: Haha, moram priznati da mu nije baš lako. On je diplomirani inženjer elektrotehnike, matematičar, vrlo precizan, a ženski je mozak vrlo teško razumjeti i staviti u kalup. Još su se cure uvelike umetnule na mene – stalno nešto piskaraju, crtaju, izrađuju… Dvije starije kćeri idu i u Glazbenu školu Franje Kuhača u Osijeku – Ana svira tamburu, a Eva violinu. Najmlađa, Ruža, pleše balet u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića. Ukratko, to je puno buke, smijeha, nereda, katkad kreativnog, često najobičnijeg. Mislim da se Danijel poprilično dobro nosi s time upravo zahvaljujući njegovoj jednostavnoj, ali čvrstoj vjeri. Ove godine slavimo svoju 18. godišnjicu i nekako smo od samog početka počeli moliti Krunicu zajedno, što smatram velikim blagoslovom. Danas, svaku večer izmolimo jednu desetinu zajedno s djecom – svatko kaže svoju nakanu, nešto dobro što je taj dan napravio i na čemu je zahvalan.

Što se mene i supruga tiče, Osijek je naš grad. Tu smo se upoznali, stvorili obitelj, naš život je tu. Bog nas je blagoslovio stalnim poslovima koji nam omogućuju pristojan život te nas oslobodio čežnje za nekim luksuzom

J: S obzirom na dobro obrazovanje i poznavanje stranih jezika zasigurno ste mogli stvoriti i dobar život u inozemstvu. Kako to da ste se odlučili ostati baš u Slavoniji i tu stvoriti i podići obitelj?

S: Rođena sam u Makedoniji, moji su se roditelji zbog posla tamo odselili malo prije moga rođenja. Sva rodbina mi je u srcu Slavonije, Đakovu. Otkad pamtim, sjećam se čežnje svojih roditelja za povratkom kući. Premda rođena tamo, i sama sam odrastala s čežnjom za povratkom tamo gdje su svi moji. Ljudi odlaze u daleke krajeve u potrazi za boljim, sretnijim, kvalitetnijim, bogatijim životom i svjesna sam da je situacija takva da neki sve to zaista više ne mogu pronaći u Lijepoj našoj. Što se mene i supruga tiče, Osijek je naš grad. Tu smo se upoznali, stvorili obitelj, naš život je tu. Bog nas je blagoslovio stalnim poslovima koji nam omogućuju pristojan život te nas oslobodio čežnje za nekim luksuzom.

J: Aktivan si član i zajednice MIR pokojnog patera Ivančića u Osijeku. Što te je privuklo baš njima od svih zajednica u Osijeku?

S: Što me privuklo baš njima? Tu postoji jedna zbilja zgodna anegdota! Naime, prije desetak godina, dok je profesor Ivančić još bio živ, otišla sam na ispovijed u svoju župu i za pokoru dobila slušanje radio emisija profesora Ivančića, utorkom navečer na Hrvatskom katoličkom radiju. Tako sam saznala za jedinstvenu metodu hagioterapije, koju je profesor patentirao, te da je jedan od centara i u Osijeku.

U jednom sam se trenutku života našla suočena s mnogo poteškoća i nije bilo nikoga tko bi mi mogao priteći u pomoć. Iscrpila sam sve opcije, ostala je samo jedna, a to je Isus Krist

J: Koja je glavna poruka hagioterapije kojom bi željela „zaraziti“ i druge?

S: Hagioterapija je terapija duhovne duše. Suvremena se medicina bavi liječenjem tijela i psihe, no dimenzija duhovne duše neizostavna je, ukoliko želimo biti cjeloviti. A samo cjelovit čovjek je sretan i ispunjen čovjek.

J: Što je bilo presudno za tvoj hod vjere?

S: Nisam odgojena u vjeri od malih nogu, premda sam odgojena s puno ljubavi i pažnje. Ipak, postojala je velika praznina u mom životu, život bez Boga moguć je samo određeno vrijeme. U jednom sam se trenutku života našla suočena s mnogo poteškoća i nije bilo nikoga tko bi mi mogao priteći u pomoć. Iscrpila sam sve opcije, ostala je samo jedna, a to je Isus Krist, živi Bog, koji je sve vrijeme strpljivo čekao da pogledam u Njega.

J: Koje su to zapovijedi ili poruke hagioterapije koje kronično nedostaju našem društvu?

S: Današnje je društvo zaluđeno zdravljem tijela, postizanjem vječne mladosti… Na sve strane niču fitness centri, svi portali bombardiraju nas različitim programima zdrave prehrane. Otvoreno se govori i o zdravlju psihe – već školarci znaju sve o depresiji, poremećajima pažnje, različitim oblicima terapije… Ne umanjujući važnost tjelesnog i mentalnog zdravlja, hagioterapija dodaje komponentu izlječenja onog najdubljeg, najskrovitijeg i najoriginalnijeg dijela u nama, gdje se čovjek susreće s Bogom, a to je duhovna duša.

…nastavlja se…

Ovo je jedna od najnovijih, još neobjavljenih Slavičinih pjesama. 

Prepoznajem Sjaj

„Ponekad život samo crne tipke bira…“
Rekao je nekad netko…
Ja molim da zvuk moga klavira
Stigne u beskraj, daleko…
Bijele tipke, sjajne i čiste,
Stvaraju note uvijek iste,
I zato, da glazba bi bila potpuna,
Potrebna je i poneka tipka crna!
Pitam se: Bih li prepoznala sjaj
Da nisam molila da tami dođe kraj?
Bih li znala cijeniti smijeh
Da nisam gorko oplakala teški grijeh?
Bi li jednako čudesna bila jutra
Da nije bilo tjeskobe za sutra?
I bih li spoznala ikad ljepotu
Zvjezdane noći,
Da najprije teške suze
Nisu mi oprale oči?
Jednostavno je: Sve je tu zbog nas,
Da bismo sanjali, žudjeli i iskusili Spas!
Dok skladamo polako
Melodiju samo svoju,
Dodajemo životu zvuk,
Teksturu i boju!
Ponekad u tišini, boli,
Patnji i suzi,
Pronađemo savršenu utjehu,
I u najdubljoj tuzi!
Jer čovjek može biti svakakav,
Od nesreće shrvan i gubav,
Ipak: Svemu se nada,
Sve podnosi, pokriva – Ljubav! ❤

Slavičine pjesme možete čitati na našem portalu, u rubrici Kršćanska amaterska poezija, OVDJE.

Jelena Prskalo; Book.hr