Foto: Shutterstock
Gospodin Josip bio je star vojnik, domoljub. Već nekoliko pokoljenja svi su u njegovoj obitelji šumari. Dva sina i dvije kćeri također su šumari. Volio je šumu, uvijek je živio u šumi. Kada je došao k nama, nije znao da ima tumor želudca, ali susjeda iz druge sobe ubrzo ga je o tome obavijestila. Upao je u depresiju, ali se ipak nakon nekoliko dana pridigao s dna. Mnoge sam noći provela razgovarajući s njim. Zajedno smo plakali, zajedno se molili. Jedne mi noći kaže: „Tako mi je žao što više nikada neću vidjeti šumu. Znate li, sestro, ima li u nebu drveća?“ „Bit će, Josipe, sigurno će biti.“ „Ali tu ga više nikada neću vidjeti…“
Kad sam mu ju donijela, razveselio se poput malog djeteta, suze su mu navrle na oči, pa mi je rekao da stavim tu granu kod kreveta
Srce mi se stisnulo, izašla sam na terasu i slomila granu javora koji je rastao pred domom. Kad sam mu ju donijela, razveselio se poput malog djeteta, suze su mu navrle na oči, pa mi je rekao da stavim tu granu kod kreveta. Stavila sam ju između kreveta i zida. Zagrlio ju je kao čovjeka, milovao ju, a onda mi rekao da ima još jednu molbu: htio bi popiti malo piva. Otišla sam u noćnu trgovinu i donijela mu pivo. Oko četiri sata ujutro izgubio je svijest i ubrzo preminuo. Ujutro su došle medicinske sestre, vidjele su pokojnika s granom i pomislile da sam izgonila zloduhe!
– Druga je gospođa čeznula za svojom mačkom. Donijele smo joj mačku. Umirala je čuvajući ju u krevetu. Kod nas postoji takvo načelo da su želje naših bolesnika za nas svete.
– A kad bi vas tko zamolio za klas žita?
– Sigurno bismo ga donijele, a zašto pitate? (…)
Iz knjige „Svaka je duša poseban svijet“ autora Jana Grzegorczyka. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
