Foto: Pixabay

Moram priznati nešto zbog čega ću izgubiti poštovanje mnogih osoba: ne znam kako da to kažem, ali evo, nisam pročitala Gospodara prstenova. Čim nakon ovoga posljednjeg poglavlja kliknem naredbu SPREMI, obećavam, u ruke ću uzeti knjigu (koja se nalazi u moru osjećaja krivnje, zajedno s osobama koje nisam nazvala, prašnjavim lusterima, nezašivenim gumbima, svim tim bremenom na koje me Ottavio, puh od osamdeset dekagrama koji spava čvrsto sklupčan između moga želuca i debeloga crijeva, neprestano podsjeća svojim pritiskom od jutra do večeri).

Prijatelji koji te razumiju najdragocjenije su blago

Ne samo da ga nisam pročitala već ga čak i svako malo protupravno citiram. Imam i neke gadgete, među kojima i ružičastu majicu koju mi je poklonila prijateljica, prirodna plavuša koja ruši sve klišeje o gluposti prirodnih plavuša. Na majici se ističe natpis koji mi ne bi dosezao do ispod pazuha kada bih imala pristojnu veličinu grudnjaka, ali što je, tu je. Kaže: HRABRO, GOSPODARU FRODO. NE MOGU NOSITI PRSTEN ZA VAS, ALI MOGU NOSITI VAS – što je, prema mojemu mišljenju, jedna od najdivnijih sinteza prijateljstva. Prijatelji ne mogu ukloniti naše breme, u kojemu je svatko u konačnici sam (barem sam toliko shvatila iz knjige: prsten je nešto teško za nošenje). No prijatelji nas mogu podupirati dok ga nosimo. Bilo da se radi o tapšanju po ramenu (muški prijatelj), bilo da je to petnaest sati jadanja telefonom (ženski model), prijatelji koji te razumiju najdragocjenije su blago.

Prijateljici ne možeš vratiti mrtvoga sina, ali joj možeš pokloniti karte da svojoj drugoj djeci omogući odlazak na putovanje koje će im vratiti malo radosti

„Razumijem te“, najljepše su riječi koje možeš nekomu reći: bez dodatnih savjeta, poučavanja, pouka priče. Dakle, nositi one koji je nose: to je jedna od najvažnijih stvari koje sam naučila o patnji. Prijateljici ne možeš vratiti mrtvoga sina, ali joj možeš pokloniti karte da svojoj drugoj djeci omogući odlazak na putovanje koje će im vratiti malo radosti. To nije ništa naspram njezine neizmjerne boli, ali nosiš je malo na ramenima, barem djelić puta. Sretna sam da me moja ružičasta majica na to svako malo podsjeti (kada izroni iz košare za rublje).

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.