Foto: Sebastian Duda, Shutterstock

Životni problemi, nemiri, loši osjećaji… Sve je to nestalo nakon susreta sa živim Kristom tijekom Svete Mise. Hodočastila je s Kristoforima sv. Padre Piju u San Giovanni Rotondo i svjedočila kako je sada, po prvi puta u životu, iskusila da je Isus Krist živ u Euharistiji. Njezino svjedočanstvo pročitajte u cijelosti:

Osjećala se loše, kao da ju nitko ne razumije

Hvaljen Isus i Marija! U siječnju 2024.godine zaista sam bila u „totalki“ – kao kad se auto zabije u zid i ne vidimo smisao da ga popravljamo već ga vozimo na otpad. Imala sam osjećaj da mi se sve ruši, da mi ništa ne ide od ruke. Muž me ne razumije kad mu pokušavam reći kako mi je, naša dječica su još mala (2 i pol i 4 i pol godine) i traže puno pažnje, u kući imam osjećaj (živimo s roditeljima mog muža) da me nitko ne razumije i smatra da sam snažna poput stijene i da sve mogu, a kad bilo što kažem bilo kome u kući, kao da me ona mišolovka svaki put bocne po rukama i da mi do znanja da ne smijem pokazati da sam slaba.

Osjećala veliku nepravdu

Uz to, na poslu sam također u isto vrijeme upadala u neke situacije u kojima sam se osjećala nemoćno i nepotrebno, povremeno sam osjećala veliku nepravdu i imala sam dojam da konačno trebam biti asertivna i reći ljudima što mislim. S nekim ljudima to nikako nije ispalo dobro i imala sam dojam da sam povrijedila ljude i nanovo stvorila rane i na svom srcu.

Padre Pio – čudesni život

Eto, u takvim trenucima kada već nisam znala što, jednom sam poslije Svete Mise otišla u jednu kršćansku knjižaru tražeći nešto, a da sama nisam znala što. Čim sam došla u tamo, u oko mi je upala knjiga „Padre Pio – čudesni život“. Kupila sam je brzinom munje, otišla kući i pročitala je u tri dana i noći.

Hodočastila s Kristoforima

Tada sam otišla na internet, utipkala „hodočašća sv.Padre Piu“ i prijavila se za hodočašće u 3. mjesecu (to je bilo u 1. mjesecu) misleći da imam još par dana godišnjeg kojeg mogu koristiti po želji (ostatak godišnjeg odmora trebam koristiti u određeno vrijeme). I tako sam živjela s vjerom i u nadi da ću ići u San Giovanni Rotondo od 7.3. do 10.3.2024.

Iako uznemirena, osjećala je mir u srcu

Kad sam tjedan dana prije odlaska došla zatražiti šeficu za dva dana godišnjeg odmora, ispalo je da ga nemam više, da sam ga već potrošila. Bila sam uznemirena, no ipak sam u srcu osjećala mir i rekla sam Bogu da On zna želje moga srca i zamolila ga da mi pomogne, ukoliko je to njegova volja.

…neka bude volja tvoja

Nakon kratkog vremena šefica me zvala u svoju kancelariju i rekla da mogu koristiti GO od 2025.godine. Wow, nisam mogla vjerovati, rekla sam hvala i tiho izgovorila „hvala ti Bože“. Ona mi je nakon toga u šali rekla… Sad nećeš moći koristiti GO po želji do 2029. godine  I zajedno smo se smijale. U sebi sam mislila, nema veze, meni je bitno ovih dva dana.

‘jedino me bolest djece ili mene može spriječiti da ne odem na hodočašće’

U tjednu polaska sve sam isplanirala, tko će čuvati naše djevojčice za vrijeme moje odsutnosti, sve pripremila i rekla drugima i samoj sebi, „jedino me bolest djece ili mene može spriječiti da ne odem na hodočašće“. Nitko od nas nije bio bolestan te sam 6.3.2024. došla na kolodvor u ZG gdje nas je čekao autobus s prekrasnom slikom sv. Padre Pija na prednjem staklu. Krenula sam na hodočašće umorna, iscrpljena, izmorena te sam se nadala da ću uz duhovni program malo i odmoriti od svih i svega (kuće, posla, različitih odnosa). Socijalni pedagog sam po struci i puno se trošim pomažući drugima, a često zaboravljam sebe u svemu tome.

Dragi Isus me vodio za ruku i koračao sa mnom

Bog mi je posložio da sam na hodočašću bila sama u sobi (iako sam trebala biti s osobom s kojom sam „slučajno“ sjela u autobusu), također je sa mnom na hodočašće trebala ići naša vjenčana kuma, koja na kraju nije išla. Eto, ništa nije slučajno pa tako ni to. Već od samog početka shvatila sam da me dragi Isus vodi za ruku i korača sa mnom i daje mi priliku da ga dublje upoznam. I stvarao je prilike na svakom koraku da se to zaista i dogodi.

Otvorila srce i predala se u Njegove ruke

Ja sam na tom hodočašću već u busu tijekom pjesme „Evo me, jednom još…“ odlučila da ću otvoriti svoje srce i predati se u Njegove ruke pa što bude, bude. Svaki korak, riječ, ljudi koji su bili s nama, bili su posebno milosni, radosni. Često sam pomislila kako su voditelji Josip i Nediljko te svećenik Robert („Padre Mio“- kako ga je nazivao voditelj Josip) zaista produžena Božja ruka ili pak olovke koje su dozvolile da Bog piše njima i na taj način dotiče duše koje su pokraj njih. Upoznala sam i puno osoba po kojima mi je zaista Bog progovarao i uvijek je poslao nekog u pravo vrijeme.

dragi Isus me dotaknuo

Sve je bilo milosno i blagoslovljeno, no  jednu preobrazbu ne mogu nikako zadržati za sebe. Svaki dan smo imali svete mise i već na prvoj svetoj misi dragi Isus me dotaknuo putem riječi koje je izgovorio voditelj Nediljko poslije svete pričesti. Počela sam jako plakati i u srcu sam osjetila kako me Isus grli, čeka da mu se ponovno približim, da zaboravim sad na sve i predam se Njemu.

Isusa treba staviti na prvo mjesto u životu

Na drugoj Svetoj Misi, nakon svete pričesti kada smo ostajali u tišini do pet minuta i kad je svećenik Robert rekao da je sad Isus u nama opet sam počela plakati i osjetila da je Isus najvažniji u mom životu i da Ga na prvo mjesto trebam i staviti.

Opet sam počela plakati i osjetila da je Isus najvažniji u mom životu i da Ga na prvo mjesto trebam i staviti

Na trećoj svetoj misi dogodilo se slično i počela sam shvaćati da me Isus želi osvojiti za sebe i želi da mu nanovo pripadam, u potpunosti. Na svetoj misi u Lancianu (gdje je najstarije i najmlađe euharistijsko čudo), Isus mi je nakon svete pričesti šapnuo u srce da je živ, da je tu i da me nikad, ali baš nikad neće napustiti, ostaviti. „Voliš li me?“ pitao me. Volim te Isuse, volim te, jako te volim i želim ti biti blizu u svakom trenutku svog života. Opet sam plakala od prevelike radosti. Ostala sam u zahvaljivanju i skoro zakasnila na autobus. Hvala ti Isuse što si živ!

U busu sam svjedočila da je ovo prvi put da sam imala iskustvo da je Isus Krist živ u Euharistiji! Spomenula bih da sam tijekom pretposljednjeg dana hodočašća otišla na molitvu voditelju Nediljku koji je za mene molio nešto ovako „Bože, molim te da u njenom životu ne prođe nijedan dan, a da ne susretne Isusa“.

Molitva kao poticaj

Tijekom ovih dana što su protekli od hodočašća svaki dan razmišljam nekoliko puta o tome i često me baš ta molitva potakne na susret s dragim Isusom i na odlazak na svetu misu gdje se dragi Isus daruje za mene, ali i za tebe.

p.s. rekla sam da bi me od hodočašća odvukla jedino moja bolest ili bolest naših djevojčica… i zamislite kako je Bog šaljiv,  kćerka je oboljela u subotu (kad sam već bila na hodočašću i nisam se mogla vratiti), imala šarlah i bila bolesna i slaba još jedno vrijeme po mom povratku kući, i četiri dana koliko sam bila na hodočašću, nakon dolaska kući, četiri dana sam zbog ozbiljnosti bolesti bila na bolovanju s djetetom i brinula o njoj.

Bog je velik i slavan

Baš je lijepo znati da Netko uvijek misli o nama, ako mi to i ne činimo. Bog je znao da mi je potreban odmor u kojem ću pronaći živog Isusa u sebi. A tek tada mogu tog živog Isusa darovati i drugima. Bog je velik i slavan i vječna je Ljubav Njegova.

Sv. Padre Pio, hvala Ti što si posredovao za mene kod Presvetog Trojstva i Mame Marije i hvala Ti što si me prihvatio za duhovnu kćer.

I na kraju, molim sve vas, a i samu sebe SAMO JEDNO, ne dopustimo da prođe dan, a da u njemu nismo susreli našeg dragog Isusa koji je živ i koji nas radosno čeka da nam se nesebično daruje 😊

Za Book.hr svjedoči N. N. (Podaci poznati uredništvu.)

Priredila A. P.

Svoje nam svjedočanstvo možete poslati  e-mailom na adresu: [email protected].

Preporučujemo knjigu „Padre Pio – čudesni život“ autorâ Renza Allegrija.

Knjigu možete nabaviti po posebnoj cijeni na Interliberu ili putem web-shopa naše Biblioteke Figulus.

Podržite naš rad