Kakva je to poruka? Je li autor u apostaziji? Zašto ovaj naslov?

To je milosrđe! To je kršćanstvo!

Zato što je papa Franjo ovu godinu proglasio Svetom godinom milosrđa i zato jer se milosrđe prije svega odnosi na grešnike, a onda i na sve ljude, pa i na one koji griješe nehotice. Božja riječ kaže: »Na zemlji ne postoji pravednik koji čineći dobro ne bi nikada sagriješio« (Prop 7,20) Dakle, svaki je čovjek potreban milosrđa, danog nam u Isusu Kristu. Na vratima crkve moglo bi pisati: »Dobro došli, grešni ljudi!« Isus je došao spasiti grešnike! Osim ovoga (iz Prve Timoteju), poznati su nam i drugi biblijski citati, kao: »Gdje se umnožio grijeh, tu se još obilnije razlijeva milost… Bludnice i carinici (sakupljači poreza) preteći će vas u kraljevstvo nebesko… Bog je ljubav… On ne želi smrti grešnika nego da se obrati i da živi…« ISUS NE ODUSTAJE OD TEBE. NIKADA. AMEN!

Jesam li šokirao naslovom? Super! Upravo to sam i htio! Slava Bogu! Zar nije sâm Isus imao mnoge »skandalozne« izjave, zbog kojih su Ga osuđivali, prezirali i blatili? I osudili na smrt? Zar Gospodina sâmoga ne nazivaju, kako čitamo u evanđelju: »izjelicom, vinopijom i prijateljem grešnika«? On sâm za sebe kaže, da je došao »spasiti a ne osuditi svijet«… To je moj i tvoj ISUS! To je MILOSRĐE! To je KRŠĆANSTVO! Crkva je pozvana tako propovijedati i tako živjeti. (…)

Bog te u Isusu osobno, bezuvjetno, savršeno LJUBI i traži te, u tvojoj samoći, krizi, depresiji, boli! Bez obzira na sve odvratnosti i gadosti tvoga života, dvoličnosti, oholost, tamu duše, laži, idole, nemoći, ispraznosti, zavedenosti, podlosti, padove, manipulacije, glumatanja, ljudske obzire, beznađa i nemire, abortuse, alkoholizam, pornografiju, drogu i kocku, nasilnosti, perverzije, ružnu i preružnu prošlost… BOG TE LJUBI neizmjerno, nepojmljivo, neprestano, savršeno, beskrajno! To sam i samo to sam htio izreći ovom knjigom! (…)

“

Jedino što moramo učiniti (bez moraliziranja ipak) jest: izreći svoje probleme, priznati ih, ne skrivati, otkriti zrakama Milosrđa koje izlaze iz Isusova Srca svoju ranjenost, kako bi mogla zacijeliti i ne gnojiti se više i širiti…

„

Crkva nikoga ne može osuditi. Potrebna ti je ova zajednica Božjega naroda: u zajedništvu s drugim vjernicima lakše se nose tereti života. Svaki veći grijeh dolazi iz istoga izvora – povrijeđenosti (odbačenosti), odnosno od nemoći da se s time nosimo. Zato grešniku treba Crkva, kao zajednica sličnih ljudi koji su u borbama ali u kojima također silno djeluje Duh Sveti, na obraćenje, iscjeljenje i oslobođenje. Jedino što moramo učiniti (bez moraliziranja ipak) jest: izreći svoje probleme, priznati ih, ne skrivati, otkriti zrakama Milosrđa koje izlaze iz Isusova Srca svoju ranjenost, kako bi mogla zacijeliti i ne gnojiti se više i širiti…

Najgore u duhovnosti su dvoličnost i laž. Ta dvostruka napuhanost, samozadovoljstvo i izmišljena samopravednost: »Ja nisam kriv… Ja nemam grijeha… Svi su drugi grešni, ja nisam… Moj je grijeh manji od… Bog me voli jer sam pravedan, čist i pošten, a ne kao ovi… Ja sam stvarno svet.« Svetoj Faustini je Gospodin objavio, kako jedna zraka koja izlazi iz Isusova Srca označava sakrament ispovijedi; sakrament milosrđa. Tako je važan ovaj sakrament, pravi melem na sve moguće rane čovjekova bića! No, što ako i u ispovijedi čovjek grešnik kaže (laže), da grijeha – nema? Tada je to istinska tragedija. Stojimo u redu za ispovijed u katedrali. Pokazujemo da smo grešnici! A onda lažemo sebi i drugima… U zajednici ovisnika i ostalih koji iz smrti prelaze u život »Cenacolo« (zajednica Majke Elvire) kažu da su zajednica javnih grešnika. To mi je nešto fenomenalno! Ta istina u ljubavi ruši sve blokade prema milosrdnom Srcu koje čeka na takvu skrušenost i priznanje. Riječ je o srcu: Isus kaže kako svaki grijeh dolazi iz čovječjega srca (usp. Mk 7) Jedino Srce Isusovo može ozdraviti bolesno srce čovjeka, zaraženog grijehom.

Dakle, knjiga je i za tebe. Ok?

BTB+

“

2. Kažu da su zajednica javnih grešnika. To mi je nešto fenomenalno! Ta istina u ljubavi ruši sve blokade prema milosrdnom Srcu koje čeka na takvu skrušenost i priznanje

„

Pravednici na tankom ledu

Predgovor urednika Josipa Lončara

Pred vama je još jedna knjiga našeg najpoznatijeg ab(cd)e provincijal(c)a (čitaj engelski, bosanski, diplomatski i kako god hoćeš). Kad mi je predložio izdavanje knjige s ovakvim naslovom, pomislio sam: „Ovo će biti totalni izdavački neuspjeh, ovo će kupiti samo oni koji po dobru poznaju našeg karizmatskog barda”. Znao je i on da neće ići lako pa mi je odmah predložio molitvenu i svaku drugu dobro nadošlu pomoć. Naime, danas je u Hrvatskoj teško pronaći čovjeka koji se smatra grešnikom i kojeg bi ovakav naslov privukao. Istina, ima ih nekolicina među nama, terenskim navjestiteljima evanđelja i nekoliko među onima koji su iznenada dobili neku neizlječivu boleštinu pa su shvatili kako im nije pametno i dalje glumiti pravednike.

“

Ovo je vrlo korisna knjiga; nasmijat će vas te vam koristiti još višestruko. Zasigurno će mnogima spasiti život; nekima čak i onaj vječni

„

Pater Marko je majstor navlačenja pravednikā na tanak led, pa ako se ti, čitatelju, smatraš pravednikom i ovu si knjigu uzeo u ruke slučajno, pazi dobro da ne potoneš, jer ako padneš na dno, mogao bi se jako iznenaditi kad ondje pronađeš neke poznate navjestiteljske face, koje na križ Isusa Krista gledaju iz perspektive grešnika.

“

Danas je u Hrvatskoj teško pronaći čovjeka koji se smatra grešnikom i kojeg bi ovakav naslov privukao

„

Bilo kako bilo, zahvalan sam Bogu na pateru Marku, jer je silno obogatio ovo naše navjestiteljsko književnovanje, i prilično sam siguran da će se njegove knjige čitati dokle god na ovome svijetu bude grešnika i pravednika.

Šalu na stranu, ovo je vrlo korisna knjiga; nasmijat će vas te vam koristiti još višestruko. Zasigurno će mnogima spasiti život; nekima čak i onaj vječni.

Amen!

“

Zove me jedan mladić, očajan zbog činjenice da ga je djevojka ostavila i da ne želi roditi njihovo dijete, za čije su začeće nedavno doznali

„

Otvori oči mog srca

(…) Tako sam i ja ovih dana dobio, ponovno i ponovno, pouku koja se završila Božjim osmijehom, ali i osmijehom mnogih, providonosno uključenih u ovu priču. Dakle, zove me jedan mladić, očajan zbog činjenice da ga je djevojka ostavila i da ne želi roditi njihovo dijete, za čije su začeće nedavno doznali. Iako su dulje živjeli zajedno, dijete im nikako nije bilo u planu, iz dobro poznatih razloga: mladost, fakultet, nezaposlenost itd. Štoviše, liječnik je izrazio sumnju u neku bolest »ploda« jer se neki parametri nisu poklapali, reče aparat. Spoznaja o »neplaniranoj trudnoći«, krvarenje, navodna bolest, povišeni ton mladića koji nije za abortus… Uplašilo je mladu mamu (mama se postaje začećem, podsjećam, ne porodom djeteta) koja brzo prekida vezu i sprema se na zlo. Dečko mi govori, kako nema ni teoretske šanse da bi djevojka htjela razgovarati sa mnom, a njegova je molba samo da molim i da mu malo olakšam bol kroz koju prolazi. Okej, rekoh, nema problema, tu sam i za molitvu i za utjehu, i drugima ću rado javiti da mole za ovu tešku situaciju.

“

„Molim te za jedan korak hrabrosti, samo pet minuta tvoje pažnje, u ime života u tebi, u ime vjere koju ispovijedaš, u ime ljubavi koju si imala za svojega višegodišnjega dečka! Pogledaj, molim te, taj video”

„

Nakon razgovora, obuzima me neka žalost, ali i neki osjećaj da nisam učinio dovoljno. Kao da mi je neka sjena sišla nad savjest. Opravdavam se, to je od umora, ta ovo je već treći današnji razgovor na istu temu, neispavan sam, iscrpljen od silnih poziva u pomoć, a daleko sam od Supermena. Počinjem se samosažalijevati, buniti, prigovarati kao, ono, moram – izgleda – imati deset para ruku, tri srca i dva mozga, a nitko ne pita kako je meni, trebam li ja štogod, smijem li i ja spavati i jesti itd… Kako je prošla korizma, a bijah za volanom, pustim si rahmetli Safeta i uz »Snijeg pade, na behar, na voće« barem nakratko puštam da mi misli odlete, negdje na Igman. Ali ni nakon tri sljedeće sevdalinke, nema mira, a obično se, aman, smirim već nakon prve. Gospodin mi daje ovu misao: momak mi je u duh ubacio jednu blokadu. Izgovorio je jednu duhovnu »branu« koja je u mojemu srcu zaustavila protok Božje pobjede. Rekao je: »Nema šanse da uspijete odgovoriti od pobačaja, ne želi ni čuti da zadrži dijete.« Prihvaćajući tu riječ – laž – nisam ni pokušao nazvati mamu ovoga mala nerođena čovjeka… Evo prvoga osmijeha odozgor: »Mnogopoštovani oče Marko, gdje ti je vjera…?« Stoga uzimam brata Samsunga i zovem dečka. Opet pričamo, ali ovaj ga put molim usrdno i s nekom čudnovatom sigurnošću, da mi pošalje broj svoje djevojke. Naposljetku se složi, ali moli da pošaljem poruku jer da je jako osjetljiva i da će joj biti šok ako je nazove nepoznati čovjek, još k tome svećenik, koji i nije u potpunosti čovjek (od zareza dalje moj dodatak, he, he). Vozeći do samostana, isključujem i muziku, i druge misli i molim Milosrdnu krunicu. Već u sobi, razmišljam što bih napisao N. N., a da ona počne razmišljati misli života, a ne smrti, blagoslova, a ne prokletstva. Jedna kratka poruka, nipošto nekakvo sumorno moraliziranje, nešto od srca, a opet snažno, da joj bude kao neki putokaz, da sama shvati kako joj je dijete dar, a ne kazna… U tome mi trenutku netko mejla kako obvezno moram pogledati jedan video, objavljen na našemu svakako najboljemu portalu. Ovako je to pisalo: »…Dirljivi video snimljen 2011. na kojemu autistični i slijepi dječak Christopher Duffley pjeva duhovnu pjesmu ‘Open The Eyes Of My Heartʼ (pjesmu je napisao čuveni worship glazbenik Michael W. Smith, a u hrvatskome prijevodu zove se ‘Otvori oči mog srca’). Christopher jest prerano rođen i jedva je preživio taj porod, a danas živi u New Hampshireu sa svojom tetkom i njezinom obitelji koja se brine o njemu od malih nogu…« Čekajući nadahnuće za sms, otvaram ovaj video i sav se ježim, i suze mi počinju teći, i ne mogu doći k sebi od snage i svjetla, od milosti i pomazanja, što s pozornice silazi na sve koji ovo Božje dijete slušaju i gledaju! Evo i drugoga smiješka odozgor: »Vidi, vidi, ti smišljaš veleumne poruke, a ja ti se javljam preko mejla…« Da, Gospodin sve upotrebljava, sve vodi i sve oblikuje na svoj način. I učinio sam što sam morao, poslao sam N. N. porukicu ovoga sadržaja: »Draga N. N., ja sam taj i taj, znam sve, ne osuđujem te i želim ti pomoći. Kužim da nisi za razgovor, ali molim te za jedan korak hrabrosti, samo pet minuta tvoje pažnje, u ime života u tebi, u ime vjere koju ispovijedaš, u ime ljubavi koju si imala za svojega višegodišnjega dečka! Pogledaj, molim te, taj video i hvala ti na tome, tu sam ako bilo što treba.« Sljedeće jutro zove me ovaj mladić i kaže: »Ne znam što ste joj rekli, ne znam što se dogodilo, ali javljam Vam da me nazvala sva u suzama i pozvala k sebi te je otkazala pobačaj…« Treći osmijeh odozgor: »Nisi ti, Ja sam!« Bolestan dječačić (autizam i sljepoća) kao anđeo pjeva Bogu i spašava, evo, još jedna nerođena anđela. Koliko se nevine dječice, samo zato što su bolesna, smakne već u utrobi… A Bog ih tako silno želi upotrijebiti za ovaj svijet! Tisućiti put vidjeh svoju malu vjeru i veliku vjernost živoga Boga. Nebrojeno puta Gospodin me vodio svojim putovima, a ja opet iznova imam svoje putove. Nevjerojatan je čovjek i nevjerojatan je naš Bog.

“

„Ne znam što ste joj rekli, ne znam što se dogodilo, ali javljam Vam da me nazvala sva u suzama i pozvala k sebi te je otkazala pobačaj…”

„

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.