Svjedočanstva

ALEXANDER EGGER U KNJIZI "IZ OVE SE KOŽE MOŽE"

Govorio je: ‘Ako postojiš, ti si najgori Bog na svijetu. Ona djeca tamo se smiju, a ja ovdje u vodi plačem…’ Odjednom sam osjetio lagano kretanje vode. Okrenuo sam se i shvatio da više nisam sam. S moje lijeve strane stajala je starija nepoznata dama. Nisam ju uopće čuo kad je došla. Nasmiješila mi se i rekla: „Zdravo, Alexandere, zašto plačeš?“

Foto: Shutterstock

„Tu bijaše neki čovjek koji je bolestan ležao trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada doznade da je već dugo vremena u tom stanju, reče mu: ‘Želiš li ozdraviti?’“ Ivan 5,5-6

Točno se sjećam kako je izgledala: bila je vitka i lijepa, a njezina gusta, pepeljastoplava kosa padala joj je preko ramena. Na sebi je imala tamnoplavi kupaći kostim i stajala je u vodi do pasa. Imala je oko 60, 65 godina. Sjećam se točno i njezinih riječi jer su mi promijenile život.

Iskustvo života

Tada sam imao oko 12 godina. Bio je lijep ljetni dan. S obitelji sam provodio vikend na jednom zabačenom jezeru koje, za razliku od drugih jezera u Austriji nije bilo krcato turistima. Na obali se je nalazilo kampiralište okruženo visokim gustišem, s 30-40 kamp-prikolica. Gosti su tvorili malenu, gotovo obiteljsku zajednicu u kojoj smo se svi znali poimence.

To je umanjilo rizik da će, dok se kupam, netko piljiti u mene kao u vanzemaljca.

Budući da su roditelji mog očuha godinama kampirali na tom jezeru, kupači su me poznavali od malih nogu i znali su kako izgledam. To je umanjilo rizik da će, dok se kupam, netko piljiti u mene kao u vanzemaljca. Nitko se nije sablažnjavao kad bih se svukao i svoje iznakaženo tijelo izložio pogledima. Sestra i ja smo često odlazili onamo, ona doduše češće nego ja zato što plivanje, iz spomenutih razloga, nije bilo jedno od mojih omiljenih aktivnosti.

Kupanje je, usprkos mukama, imalo i svoje blagodati: čim bi bolovi popustili, voda bi čak malo ublažila moju bol.

Bio je to jedan od uobičajenih izleta na jezero. Prenoćio sam u kamp-prikolici svojih djeda i bake i malo čitao nakon doručka. Obično sam se s djedom vozio čamcem po jezeru, ali danas sam htio pokušati živjeti normalno poput ostale djece i malo plivati. Kupanje je, usprkos mukama, imalo i svoje blagodati: čim bi bolovi popustili, voda bi čak malo ublažila moju bol.

Rane na mojim palčevima gorjele su kao da mi netko na njih trlja sol.

Tko je htio otići do udaljenije obale, morao je s gornje padine, gdje se nalazilo kampiralište, sići starim zavojitim kamenitim stubama koje su se kroz žbunje probijale do obale. Danas je padina obrasla drvećem i šibljem, koje zaklanja pogled s jezera na stubište, ali u to vrijeme na padini je bilo tek nešto zelenila i na stube se je s jezera pružao dobar pogled. Spustio sam se stubištem.

Ako postojiš, ti si najgori Bog na svijetu

Na obali se između stabala nalazio prilaz jezeru – nekoliko kamena vodilo je u plitku, bistru vodu. Mirno i zadovoljno ljeskala se jezerska voda na popodnevnom suncu koje se zrcalilo u njoj tog blistavo plavog, vedrog dana. U daljini su djeca vrištala i skakala s trampolina u vodu, moj je bratić pravio salto u zraku. Mol je prigušeno drndao dok je nekoliko djece skakutalo s jednog privezanog čamca na drugi. Moja je sestra plivala i dovikivala nešto nekom djetetu.

Neodlučno sam se muvao po obali. Malo kasnije, umočio sam palce u vodu, izvadio ih, a zatim sam duboko udahnuo i zakoračio u jezero. Rane na mojim palčevima gorjele su kao da mi netko na njih trlja sol. Odozgo mi je kožu pržilo sunce. Mučio sam se da uđem, centimetar po centimetar, prvo jedna pa druga noga. Morali ste dugo gacati dok ne biste iz plitkog došli u duboku vodu jezera. Polako sam koračao dok nisam bio u vodi do prsa, a pritom su mi se suze slijevale niz obraze i kapale u jezero.

Situacija će uvijek ostati ista“, pomislio sam, „nikada neću biti poput ostalih.

Stao sam. Gledao sam prema drugoj djeci koja su vrištala i prskala se vodom. U daljini su surferi spuštali svoja jedra, mijenjali položaj i klizili u drugom smjeru. A ja sam bio ovdje, daleko od svih i nisam uspijevao doći do dubokog. „Situacija će uvijek ostati ista“, pomislio sam, „nikada neću biti poput ostalih“. Od bijesa sam se još više rasplakao. Odmah sam se sjetio kako sam se često, ispružen u krevetu molio Bogu: „Ako postojiš, htio bih ozdraviti“. Ali stvari se nisu micale s mrtve točke.

Što sam učinio da sam to zaslužio? Ti si užasan Bog kada to dopuštaš!

Budući da sam bio daleko od drugih, dao sam suzama oduška. „Ionako me nitko ne vidi“, razmišljao sam. Počeo sam jecati i u mislima razgovarati s Bogom: „Ako postojiš, ti si najgori Bog na svijetu. Ona djeca tamo se smiju, a ja ovdje u vodi plačem i sve me boli i užasno je. Zašto moram trpjeti tolike bolove? Zašto od svih baš ja, dok svima ostalima ide tako dobro? Što sam učinio da sam to zaslužio? Ti si užasan Bog kada to dopuštaš!“

Tajanstveni susret

Odjednom sam osjetio lagano kretanje vode. Okrenuo sam se i shvatio da više nisam sam. S moje lijeve strane stajala je starija nepoznata dama. Nisam ju uopće čuo kad je došla. Nasmiješila mi se i rekla: „Zdravo, Alexandere, zašto plačeš?“ Žena je imala gustu, pepeljastoplavu kosu i stajala u vodi do pasa. Imala je otprilike 60, 65 godina. „Mora da je prijateljica moga djeda i bake koji su joj pokazali moje fotografije i pričali joj o meni“, zaključio sam. „Kako bi mi inače znala ime?“

Ali, Alexandere, Bog je već uslišio tvoje molitve! Pitanje je jesi li mu ti spreman vjerovati? Želiš ozdraviti? I Bog to želi!

Odgovorio sam joj da me jako boli i da sam na rubu očaja jer sam bolestan i da zato rogoborim protiv Boga. „Ako postoji, on je nepravedan Bog“, rekao sam joj i pogledao ju ravno u oči. I ona je pogledala mene, nakratko zastala i odlučnim glasom rekla: „Ali, Alexandere, Bog je već uslišio tvoje molitve! Pitanje je jesi li mu ti spreman vjerovati? Želiš ozdraviti? I Bog to želi! Čezneš za promjenom u svom životu? Bog će promijeniti tvoj život. Bog je spreman, On je tvoje molitve uslišao odavno! Kad budeš spreman povjerovati, vidjet ćeš čudo.“

Vratila su mi se sjećanja kad sam kao dječarac svaku večer s prabakom molio Boga da me ozdravi.

Opa, to su bile jako snažne riječi, žene koju sam vidio prvi put u životu. Osobito me je dirnuo njezin čvrst pogled i prijateljski, ali odlučan ton kojim je govorila. Zagrcnuo sam se. Njezine su me riječi dirnule ravno u srce. Odvratio sam pogled i zagledao se u jezero. Vratila su mi se sjećanja kad sam kao dječarac svaku večer s prabakom molio Boga da me ozdravi.

Istovremeno, pred očima su mi stajali ezoterijski iscjelitelji, koji mi nisu nimalo pomogli. „Vjerojatno je i gospođa jedna od njih“, prolazilo mi je glavom, „našla se tu u blizini i sada me želi zamarati pričama o iscjeljenju“. Htio sam urlikati od bijesa i upitati ju: „Kako mislite da još nisam spreman? Kako Vam tako nešto može uopće pasti na pamet?!

Ali kad sam se opet okrenuo u njezinu smjeru, kako bih joj pokazao što stvarno mislim, gledao sam u prazno…

Kao da sam sâm kriv što još nisam ozdravio! I to nakon svega što smo ja i moja obitelj napravili da bih ozdravio od ove užasne boleštine!“ Ali kad sam se opet okrenuo u njezinu smjeru, kako bih joj pokazao što stvarno mislim, gledao sam u prazno. Kao da ju je progutao zrak ili voda. Okrenuo sam joj leđa na samo 10-20 sekundi. Kako je mogla tako brzo nestati? Začuđeno sam se ogledavao i pogledom pretraživao obalu i jezero. Uzalud. Kako li je mogla tako brzo nestati?

Tko bi mogla biti ta gospođa?

Taj mi se susret činio nestvarnim. Kao što sam opisao, trebalo je vremena da se dogaca od mjesta u jezeru gdje sam stajao do stubišta i nakon toga se još trebalo popeti stubama na padini. Zdravom čovjeku bi za to trebalo nekih sedam minuta, ali nisam bio mislima odsutan toliko. Ostali dijelovi obale bili su još udaljeniji. Nisam tu ženu vidio niti da hoda niti pliva u daljini, niti na stubama. Nisam čuo ni zvukove ni pljuskanje vode. Sve je bilo savršeno mirno.

Svi su me čudno gledali. Nitko ju nije vidio. „Odakle li je samo znala moje ime?“ pitao sam se.

U to sam doba već kritički razmišljao i počeo sam gorljivo istraživati tko bi mogla biti ta gospođa. Uostalom, htio sam pod svaku cijenu nastaviti razgovarati s njom. Dva dana sam opisivao ovu damu svakom gostu u kampiralištu i raspitivao se uokolo pozna li ju tko. Budući da dobro pamtim lica, znao sam ju vrlo dobro opisati. Čak sam išao u obližnje gostionice i pitao gostioničare jesu li je zamijetili. Svi su me čudno gledali. Nitko ju nije vidio. „Odakle li je samo znala moje ime?“ pitao sam se. „Tko je ona?“ Nitko mi nije znao odgovoriti i nisam znao kako riješiti tu zagonetku.

…ono što mi je ta žena poručila u nekoliko sekundi taknulo me je više nego milijun riječi…

Kasnije sam slušao mnoga predavanja koja su trajala satima, ali ono što mi je ta žena poručila u nekoliko sekundi taknulo me je više nego milijun riječi. Njezinu sam poruku u mislima prelazio bezbroj puta. Što li je mislila pod tim da još nisam spreman? Kako razumjeti da su moje molitve odavno uslišane? Pa i dalje sam bio bolestan! Je li nešto u mom unutarnjem stavu priječilo ozdravljenje? Ako da, što to? Kako to promijeniti?

Iz knjige „Iz ove se kože može” autorâ Alexandera Eggera. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Najčitanije

Na vrh