Foto: artin1, Shutterstock

Danas je velika buka u gradu,
svjetina viče, gura se, stiska.
Gle, nekoga tuku, čupaju bradu,
na Golgotu vode Isusa Krista.

Korak po korak, on teško ide,
grijesi mu naši stisnuli rame.
Ranu od križa, duboku, bolnu
čine mu zloće plaćene za me.

Isuse mili, o moj Bože,
tri put’ si pao obliven s krvi,
ali do kraja golgotskog puta
prije si mene stigao prvi.

I već si gore, u agoniji,
u smrtnoj borbi sav se treseš,
šutiš i moliš dok na te pljuju,
samo da svu bol podneseš.

Pogled u nebo i posljednji vapaj:
„Oprosti im, dobri moj Oče!
Predajem sebe da oni žive,
ja u smrt idem za njihove zloće.”

I pada glava u grču bolnom,
potoci krvi teku s tijela.
I evo Gozbe:
crvena Vina i razlomljena Kruha bijela.

….
O Majko moja, Majčice draga,
zar ti je srce ostalo cijelo
kad ti je Ivan u krilo dao
Presvetog Sina mrtvo tijelo?

Kakvu si snagu imala Mati
primiti na ruke čedo svoje?
Gledaš u nebo i suze teku,
al’ vjera je jača od boli tvoje.

U duši tvojoj, Djevice Sveta,
čvrsto su usađene njegove riječi:
„Rušite hram, al’ za tri dana,
sagradit ću ljepši i veći”.

….

I ustao si u Uskrsno jutro,
pobjedio smrt, zgazio tamu,
koje li sreće, radosti divne,
za nas ljude,
za tvoju Mamu.

Marija Šahinović

Za Book.hr priredila A. P.

Podržite naš rad