Svjedočanstva

GENIJALNI UM – NEVJEROJATNA ŽIVOTNA PRIČA JOHNA NASHA Nagrizali su ga sumnja i nezadovoljstvo, ali je neprestano osjećao da je na rubu velikog otkrića… Nashov trideseti rođendan doveo ga je u određeno stanje kognitivne disonancije. Lako se može zamisliti podrugljiva komentatora u njegovoj glavi: „Što? Zar već trideset, a još nema nagrada, nema ponuda s ‘Harvarda’, čak ni stalnog zaposlenja? A mislio si da ćeš biti sjajan matematičar? Genij? Ha, ha, ha ha!“

Nagrizali su ga sumnja i nezadovoljstvo, ali je neprestano osjećao da je na rubu velikog otkrića…

Nash je napunio trideset godina tog srpnja. Za većinu ljudi trideseta je granica između mladosti i zrelosti, ali matematičari doživljavaju svoj poziv igrom za mladiće, tako da trideseta godina ne znači ništa dobro. Kad se osvrne natrag na to razdoblje svojeg života, Nash spominje nagle napadaje tjeskobe, „strah“ da su najbolje godine njegova kreativna života završile.

[1]

„Von Neumann je običavao govoriti da ‘primarne matematičke sposobnosti počinju opadati oko dvadeset i šeste’…“

Kakva je to ironija da matematičari, koji žive više u svojim umovima negoli većina čovječanstva, osjećaju takvu zatvorenost u svojim tijelima! Ambiciozan mlad matematičar gleda na kalendar s osjećajem straha i slutnje jednakim ili još i većim od onoga koji osjećaju manekeni, glumci ili športaši. Matematičareva isprika G. H. Hardyja postavlja standarde za sve žalopojke nad izgubljenom mladošću. Hardy je napisao da ne zna za niti jedan prvorazredan rad kojeg matematičara starijega od pedeset godina.

[2]

Ali strepnja zbog godina, kažu matematičari, najintenzivnija je kad se približava trideseta. „Ljudi govore da, bilo to dobro ili loše, svoj ćeš najbolji rad imati vjerojatno prije tridesete“, kaže jedan genij. „Sklon sam mišljenju da si na svojem vrhuncu oko tridesete. Ne kažem da ne ćeš kasnije održati tu razinu. Nadam se da hoćeš. Ali ne mislim da ćeš ikada više biti bolji. To intuitivno osjećam.“

[3]

Von Neumann je običavao govoriti da „primarne matematičke sposobnosti počinju opadati oko dvadeset i šeste“, nakon čega se matematičari moraju osloniti na „određene, više prozaične mudrosti“.

[4]

„Ambiciozniji od drugih, Nash je također bio i svjesniji činjenice starenja od ostalih, ili možda samo iskreniji…“

Ironiju pojačava to što se čin stvaranja nove matematike, koji se čini tako samotan izvana, iznutra doživljava kao unutarnja kompeticija, kao utrka. Nikad se ne zaboravlja gužva koja vlada na tom području. A ono što je ključno jest pozicija koju tko drži nasuprot ostalih sudionika u nadmetanju, prošlih i sadašnjih. Hardy je najbolje sročio što motivira mnoge matematičare, uključujući i njega. Napisao je da se ne može sjetiti da je ikada htio biti bilo što drugo negoli matematičar, ali se isto tako ne može sjetiti da je osjećao strast za matematiku dok je bio dječak. „Htio sam samo nadmašiti ostale dječake i to se je činio način na koji sam to pouzdano mogao učiniti.“

[5]

Ambiciozniji od drugih, Nash je također bio i svjesniji činjenice starenja od ostalih, ili možda samo iskreniji. „John je bio najviše svjestan svojih godina od svih osoba koje znam“, kaže Felix Browder 1995. „Svaki tjedan mi je naglasio razliku između mojih i njegovih godina, kao i svih drugih.“

[6]

Njegova odlučnost da izbjegne vojnu službu tijekom Korejskog rata ne govori samo o tome da je zazirao od vojske, nego i o nevoljkosti da ispadne iz utrke.

„Što? Zar već trideset, a još nema nagrada, nema ponuda s ‘Harvarda’, čak ni stalnog zaposlenja?“

Najuspješniji su ujedno i najosjetljiviji na doživljavanje tijeka vremena. Takvi strahovi mogu bit pretjerani, ali oni itekako mogu uzrokovati krizna stanja, za što ima dovoljno primjera u povijesti matematike. Artin je, naprimjer, mahnito mijenjao područja istraživanja, pokušavajući naći nešto što će biti na razini njegovih ranijih ostvarenja.

[7]

Steenrod je utonuo u duboku depresiju. Kad je jedan od njegovih studenata objavio članak Steenrodove umanjene potencije, što se je, jasno, odnosilo na matematičke a ne na osobne potencije, ostali matematičari su se zlobno smijuljili: „O da, Steenrodove umanjene potencije!“

[8]

Nashov trideseti rođendan doveo ga je u određeno stanje kognitivne disonancije. Lako se može zamisliti podrugljiva komentatora u njegovoj glavi: „Što? Zar već trideset, a još nema nagrada, nema ponuda s ‘Harvarda’, čak ni stalnog zaposlenja? A mislio si da ćeš biti sjajan matematičar? Genij? Ha, ha, ha ha!“

Nashovo raspoloženje bilo je čudno. Razdoblja kad ga je nagrizala sumnja u sebe i nezadovoljstvo izmjenjivala su se s razdobljima velikih očekivanja. Imao je snažan osjećaj da je na rubu nekog otkrića…

Ulomak iz knjige „Genijalni um – život matematičkog genija i nobelovca Johna Nasha” autorice Silvyje Nasar. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

O knjizi „Genijalni um – život matematičkog genija i nobelovca Johna Nasha“

…otkriva priču o životu Johna Nasha – američkog matematičara i nobelovca, temeljeći svaku pojedinost na dokumentima i izvorima te podatcima dobivenima u razgovorima s više od stotinu pojedinaca, Nashovih prijatelja i poznanika.

Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?

Ako naručujete iz Hrvatske, kliknite na gumb „Kupi knjigu”.

Ako naručujete iz inozemstva, kliknite na gumb „Kupi knjigu iz inozemstva”.

Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)

Priredila Gabriela Jurković; Book.hr

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh