fra Petar Ljubičić

RAZMIŠLJANJA

Fra Petar Ljubičić: Govore da više nema smisla moliti, da Isus više ne čuje, mnogi nas pokušavaju obeshrabriti. Ali evo što je istina Kad su svetog Ignacija Antiohijskog, po naredbi cara, vodili svezana u Rim, upitali su ga zašto tako često spominje ime Isusovo. On im je odgovorio: „Ja se ne mogu osloboditi Njegova imena, jer ono je upisano u moje srce“. Nakon njegove mučeničke smrti, pogani su se htjeli uvjeriti je li to istina pa su mu izvadili srce i rasjekli ga…

Fra Petar Ljubičić: Govore da više nema smisla moliti, da Isus više ne čuje, mnogi nas pokušavaju obeshrabriti. Ali evo što je istina

Učitelju moj, da progledam.

U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.


Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«

Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje po Marku 10,46-52

Isus hvali vjeru jerihonskoga slijepca i vraća mu vid

Evanđelist Marko donosi nam potresni i dirljivi Isusov susret sa slijepcem Bartimejem na putu iz Jerihona u Jeruzalem. Slijepac je sjedio pokraj puta jer je morao prositi. Osjetio je da prolazi mnoštvo naroda i da se nešto mora dogoditi. Dolazio je onaj koji je svakoga osvajao, o kojemu su već svi čuli i koga je svatko želio vidjeti.

Bartimej je pitao tko je to i tako je doznao da prolazi Isus iz Nazareta. Odmah je shvatio da je to onaj trenutak koji je očekivao. Već je slušao o Isusu, o njegovu navješćivanju, o velikim čudesima koja je činio.

Smjesta je povikao prema mnoštvu: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“

Počeli su ga odvraćati da šuti, ali on je u svojoj potrebi još jače vikao: „Sine Davidov, smiluj mi se!“ To ne bi činio čovjek bez vjere i povjerenja (pouzdanja). Onaj tko bi u sebi govorio: ovaj mi ne može pomoći, meni nitko ne može pomoći, taj ne bi zvao u pomoć.

Onaj tko sumnja da će mu netko pomoći, taj neće uložiti nikakva truda i neće zvati u pomoć. Slijepac Bartimej je bio siguran da će ga Isus uslišati jer je On uvijek pripravan priteći u pomoć potrebitima i uvijek se odaziva bijedi nevoljnih.

Slijepac se nije prevario. „Isus se zaustavio“ – kaže evanđelist. „Zovnite ga k meni!“ Samim time htio mu je pomoći. Evanđelist nam zorno pripovijeda kako mu je mnoštvo dovikivalo: „Uzdaj se, ustani, zove te!“

Bartimej je odmah ustao, zbacio sa sebe ogrtač da što prije dođe, da ne izgubi učitelja. Tada je čuo Kristovo pitanje: „Što hoćeš da ti učinim?“ – „Učitelju, da ponovno progledam!“ odgovori slijepac.

Ono što se zatim dogodilo, tako je jednostavno i zapanjujuće: „Hajde, reče mu Isus, tvoja te je vjera spasila!“ (Mk 10,52).

I zaista Bartimej je smjesta progledao. Evanđelje kaže: „Smjesta progleda i uputi se za njim!“

I kraj nas Isus prolazi i govori nam: „Dođi, vjera te tvoja spasila!“

Predragi, možemo li iz ovoga susreta jerihonskoga slijepca s Isusom izvući kakvu pouku? Koja je njegova poruka?

Da, ovaj događaj se tiče nas, za nas je napisan. I kraj nas Isus prolazi i govori nam: „Dođi, vjera te je tvoja spasila!“

U ovoj zgodi radi se o nečemu važnijem od samoga ozdravljenja jednoga slijepca. Nije glavno u tom da je progledao, nego još više to što je otad slijedio Isusa na njegovu putu u Jeruzalem.

Bartimej je progledao u jednom dubljem smislu: otvoriše mu se oči i Bog ga je prosvijetlio. Nije raspoznavao samo ljude, drveće, boje – on preko stvari gleda Boga, koji se objavljuje ljudima i poziva ih da ga slijede, da mu budu učenici, te im donosi spasenje i život.

Dosad je bio kraj puta, živio je u tami, osamljenosti, a u ovom trenutku spoznaje smisao svoga života i otkriva novu budućnost.

Kod ovoga slijepoga prosjaka nešto nas se posebno doima, a to je: čvrsta vjera i pouzdanje. Isus to naglašava: „Vjera te je tvoja spasila!“

Što je zapravo vjera i spasenje?

Vjera i spasenje

Vjera je već spasenje. Spasenje se sastoji prvenstveno u vjeri. Vjera je dakle ona koja spašava.

Stoga nam je potrebna vjera za spasenje, jer se spasenje događa samo u vjeri, po vjeri, zbog vjere i vjerom.

Vidjeti prilike u kojima živimo, uočiti zahtjeve koji nam se postavljaju, preduvjet je svakoga spasenja. Spasenje ipak ne dolazi iz toga. Bog nas spašava po Kristu u Duhu Svetome. Tom Duhu se otvaramo čitava svoga života.

Život je pred nama, a Kristova poruka nam osvjetljuje putove da u spremnosti odgovorimo pozivima Božjim koje nam upućuje. Spasenje je posvema Božje djelo, ali ono uvijek pretpostavlja i traži našu suradnju i našu vjernost. Bog nas spašava.

Pogledaj u dubinu svoje duše

Previše često današnji čovjek luta mračnim ulicama ovoga života zatvorenih, ugaslih očiju. Ne želi gledati u dubinu svoje duše.

Rijetko se sjeti uprti pogled u vječnost, s onu stranu stvari i vremena, gdje ga čeka vječno svjetlo – Bog i njegova ljubav.

Ne zna i ne želi pogledati iza prolaznosti, preko granica ovoga života, gdje počinje naš stvarni život. Da, mnogi naši suvremenici teški su slijepci – dragovoljci. Idu za onim i za onima što ih zasljepljuju i osljepljuju. Novac, vlast, uživanje, sebičnost, mržnja, blud i apostoli smeća, nemorala i nevjere zaslijepiše i oslijepiše današnjega čovjeka. I on ide za tim lažnim svjetlom lažnih bogova kao da na našem nebu nema sunca našega života – Isusa Krista.

Često smo slijepi. Zato nam je potrebna vjera da shvatimo da smo u mraku i da nas samo Bog može rasvijetliti. Slijepi smo, a u to se ne damo uvjeriti. Što je, npr. umanjeni smisao grijeha, skoro dokidanje grijeha, ako ne užasni oblik bezizlazne sljepoće? Mnogi nastoje i teoretski opravdati zlo. Živimo u vremenu u kojem se nastoji izbaciti Boga iz povijesti, iz društva i života i ljudske slobode. To su sve tamni oblaci koji nas zasljepljuju.

Postoji lijek za ovakvo stanje: priznati da smo slijepi. Priznati da lutamo. Stati uz put kojim prolazi Isus. Otvoriti uši i srce. Vikati puninom vjere i ljubavi: „Gospodine, daj da progledam!“

Molitva u 21. stoljeću

Ponekad se znamo tješiti i olako govoriti: „Bog je dobar!“ ili „U 21. st. ne možemo moliti kao u srednjem vijeku!“ I zato ne molimo.

Ne smijemo zaboraviti: vjera, pouzdanje i molitva ostat će uvijek osnova vjerskoga života dokle god bude ljudi na zemlji.

Molitva nas pridiže iz naše bijede i potrebna nam je za spasenje. Ona će taknuti Kristovo Presveto Srce i On će nam pomoći.

Ali vrlo često čovjek je neozdravljivi slijepac i ovo božansko sunce njegova duha uzalud mu sja.

„Učitelju moj, da progledam!“ Neka ovo bude naša svagdanja molitva! Moramo priznati: često i rado i mi vrludamo tražeći život, sreću, mir, ljubav po tamnim ulicama života. Zavezanih očiju hodamo iznad ponora. Palimo sitne žaruljice svoje male mudrosti da nađemo put do sreće i života, a mimoilazimo sreću i život – Isusa Krista. Koliko li sljepoće!

Svoju istinu umjesto Božje istine

„Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.“ Tako reče Gospodin naš. On je postao čovjek da osvijetli i rasvijetli do dna i do kraja naše duše i naše sudbine; da nam otvori oči za vječnost; za stvarne ljepote i vrjednote života, da nas osposobi kako bismo vidjeli i nevidljivo; da bismo jasno i sigurno vidjeli stazu života – put do istine i sreće, put do Boga.

Ali Gospodina treba slijediti: umom, srcem, životom. Inače, tko ne ide za njim, ide u mrak; postaje i ostaje slijepac koji ne želi progledati – i korača u ponor.

„Današnji ljudi traže svoju istinu umjesto Božje istine. Nemamo drugog razjašnjenja drame koju proživljavamo.“ (Marcel Lobet)

Možda je tu i naš osobni grijeh: tražimo „svoju“, a ne Božju istinu; svoj moral i zapovijedi umjesto deset Božjih; svoj život i sreću umjesto sreću i život sa svojim Bogom; mudrost i istinu na stranicama neke novine, a ne na stranicama Evanđelja.

„Učitelju moj, da progledam!“

U ovo doba mraka, duhovnog zamračenja i sljepila neka ova molitva bude naša česta molitva!

„Učitelju moj, da progledam!“ Daj da vidim Tebe, da bih pravo vidio sebe; da ne izgubim Svjetlo – Tebe, i sigurno neću izgubiti sebe. „Učitelju moj, da progledam!“

U dubini srca i duše prepoznajmo živoga Isusa i zamolimo ga: Isuse, Sine Davidov, smiluj se! Smiluj se, Isuse, našem narodu. Smiluj se svima koji su u životnim nevoljama. Smiluj se onima koji su slijepi, u mraku, koji su ranjeni i na duši i na tijelu…

Smiluj nam se, Isuse, kada dođemo u opasnost i pomislimo da si nas i Ti ostavio.

Otvori naše oči, Gospodine, ne samo tjelesne oči nego nam otvori nutrinu, srce i dušu, da bismo vidjeli da nas beskrajno ljubiš i da si nam učinio velika djela, da nas nikada nisi ostavio i da uvijek želiš biti s nama. Gospodine, daj da progledamo i da uvidimo da bi ti htio sve ovo što nas je snašlo okrenuti na naše dobro.

Smiluj nam se!

Isuse, čujemo kako nam često ljudi govore da više nema smisla moliti, da ti više ne čuješ, da si zatvorio uši za naše vapaje, da su uzalud tolike naše molitve i žrtve. Mnogi nas pokušavaju obeshrabriti. Ali, Isuse, kao i onaj slijepac, od sada ćemo još jače vikati, još dublje zapomagati: „Isuse, sine Davidov, smiluj nam se!“ Smiluj se našemu narodu u domovini i rasijanom po svim kontinentima svijeta. Smiluj se svim ljudima i daj da svi živimo u miru i sreći!

Učitelju moj, daj da progledam! Učitelju moj, daj da zavlada mir i blagostanje u našoj domovini i na cijelome svijetu.

Učitelju moj, neka nas tvoja dobrota spasi od svakoga zla.

Spasitelju, zauzmi se za nas i daj da u snazi tvoje ljubavi doživimo preobrazbu srca, preobrazbu života, olakšanje i spasenje.

Ime Isusovo u srcu

Povijest je zabilježila da je sveti Ignacije Antiohijski u vrijeme svoga zatočeništva neprestano zazivao ime Isusovo. Kad su ga, po naredbi cara, vodili svezana u Rim, upitali su ga zašto tako često spominje ime Isusovo, svetac im je odgovorio: „Ja se ne mogu osloboditi Njegova imena, jer ono je upisano u moje srce“.

Nakon njegove mučeničke smrti, pogani su se htjeli uvjeriti je li to istina pa su mu izvadili srce i rasjekli ga. I gle, unutra je zlatnim slovima pisalo: „ISUS KRIST“.

Osvjedočivši se, da je doista bila istina, mnogi su se obratili na pravu vjeru. (don Niko Šošić)

Fra Petar Ljubičić: Govore da više nema smisla moliti, da Isus više ne čuje, mnogi nas pokušavaju obeshrabriti. Ali evo što je istina

Autor: fra Petar Ljubičić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh