Foto: Facebook, Skuti materini Vrgada ( Ivana Punoš Petrina i Nikolina Arapov)

Ovaj vrgadinski bor više od 10 godina prkosi svim zakonima fizike i gravitacije. Visi nad zemljom, odolijeva olujnoj buri i jugu.

I lokalce čudi kako je korijen ovog bora, vrste koja se inače brzo sruše, toliko izdržao. Ali je… I svako ljeto fotografija ovog alepskog bora s malog otoka pokraj Pakoštana, postane hit na društvenim mrežama…

Na stranici Skuti materini Vrgada, Maja Punoš Rebić objavila je jedan zanimljiv povijesni pregled ovog malog otoka i njegova bora…

„Tisuće posjetitelja naše Vrgade hipnotizirano je atraktivnom crvenom pješčanom plažom Podbrizi ( izvedeno od ,,pod brigom / brijegom”) iznad koje se izdiže očaravajući pješčani zid – Crveni brig.
Ovaj popularni geološki fenomen zasigurno je bio ,,mamac” i pražiteljima Vrgade, ilirskom plemenu Liburni, koji su mu pohrlili još u prapovijesno doba, u nadi da će na tom čarobnom ,,zlatno crvenom otoku” pronaći mjesto sretnog i sigurnog života.
Taj drevni crveni bedem inspirirao je i uskoro pridošle antičke Rimljane koji su svoj novi dom nazvali Insula rubricata ( Crveni otok ).
Kasniji žitelji Vrgade oblikuju ovo ime prema svojim jezičnim zakonitostima pa Insula rubricata postaje Rubricatas ( prvi spomen otoka u 7.st u djelu Kozmografija Anonima iz Ravene), Lumbrikaton, Lubrikata, Levigradae, a dolaskom starih Hrvata već u 9.st. otok postaje Lapkate, Lapkat…
Mletačkim preuzimanjem otoka u 15.st., formira mu se danas prepoznatljivo ime – Bergata, Lauergada, Vergate, Vergada, VRGADA.
Danas, Podbrizi (lok. Pobrizi) pravi su ,,escape room” za sve umorne i opterećene ,,novomilenijce” željne uživanja u sadašnjem trenutku, koji nažalost u tom istom trenu i nepovratno nestaje.

Čarolija otoka

Dolaskom na plažu Podbrizi i propadajući stopalima u njezin topli pijesak, postajemo jedno s tim čarobnim mjestom koje prkosi i ruga se svim ,,kopnenim” problemima s kojima se bori suvremeno društvo.
Dok stopalima upijamo čaroliju otoka i darovani nam trenutak, zaustavljamo se u ovom vremenu i u svojim mislima.
Ovdje i sada.
Samo Ja i Priroda.
Oboje očaravajući i jedinstveni ali istovremeno prolazni i raspadljivi.
Mi smo u tom trenutku spona svih onih koji su vremenima uživali na istom tom mjestu i onih kojima će u budućnosti Pobrizi oduzimati dah. I kad nas više ne bude.

The Bor

Osim savršeno oblikovanih obronaka i plaže ( Podbrizi se protežu na dvije strane , a spajaju se u pješčanu ,,puntu”), toplog sitnog pijeska koji kroz naša stopala crpi svo naše nakupljeno loše raspoloženje, povremenog vjetra koji nas rashladi i pošalje valove koji se zaigraju valjajući se i pjeneći plićakom, najfascinantniji dio plaže uzdignut je poput oltara iznad nas. Bor.
The Bor.
Odavno je naš Bor bio predodređen za odlazak.
Erozijom pješčanog tla i udarima vjetra mnogi su borovi već ,,skliznuli” s obronaka pješčanog bedema Crljenog Briga. Tako je oduvijek bilo i bit će.
No, naš Bor još nije spreman za odlazak.
Poput ovdašnjeg čovjeka.
Bor uvijek pronađe snagu i motivaciju za život na otoku unatoč svim poteškoćama otočkog života.
Svom svojom snagom, Bor se grčevito drži za Vrgadu.
Želi još samo malo gledati nebo i morsko plavetnilo, brodove koji njim klize, još samo malo gledati i slušati vjetar koji se zapliće u krošnje Artine ( otočić preko puta Pobriza do kojeg se, za oseke, može pješke doći, a prolazeće neiskusne i uplašene kapetane brodova nevoljko zaustavi na svom ,,Tankom”), gledati Sunce koje zalazi u more između otoka…
Slušao bi Bor samo još malo vjetrovite glazbe, zvuke brodskog motora, ples vjetra u jedrima i smjeh onih koji pristupe ovoj pješčanoj radosti.

Ugodno je taštom Boru slušati i divljenje onih koji se fotografiraju pod njim, namještaju se kao da ga drže na dlanu, klikaju kamerama i u sekundi Bor šalju bespućima interneta, do najudaljenijih krajeva svijeta.
Slike Bora s Pobriza već čitavo desetljeće obilaze svijet uz domišljate naslove poput ,,Bor s hrvatskih Havaja” , ,,Rajska plaža” itd…
No, parafrazirajući onu poznatu „Ča je pusta Londra kontra Splita grada”, dodajemo „Ča su tuji Havaji kontra naše prilipe Vrgade i naše Dalmacije”.
Pobrizi su svake godine drugačiji. More i vjetar oblikuju ovaj maleni otok već milenijima, mijenjaju mu izgled prema najnovijoj modi koju diktira Majka Priroda i njen Stvoritelj.

Svake godine na Pobrizima možete uočiti nešto novo, neki novi pješčani kamen, novi položaj rta, novu koloniju morske trave, ali i novu intervenciju (nesavjesne) ljudske ruke na tkivu prekrasnog krajolika…
A Bor sve to gleda podno svojih žilavih nogu, podno svoga korjenja kojim se grčevito drži za ovaj svijet, kojim vapi i moli da poživi još jednu godinu, desetljeće…
Raduje se Bor svakom novom danu, godini, svakom novom licu i uzdahu kojeg posjetitelji ostavljaju na ovom spomeniku ljepote koju su nam darovali Bog i Priroda, na početku vremena.
Kad opet dođete na Podbrizi, zaustavite se ispod Bora i prije nego napravite svoje obavezne selfije, proćakulajte malo s našim Borom. Iskažite mu poštovanje. Njemu, njegovom otoku i njegovom hrabrom i žilavom čovjeku. Možda ga dogodine više ne bude. A ni nas..
Budite sigurni da je naš Bor čekao upravo vas! Vi ste mu morali doći.
Jer tako je zapisano..
Ne opstaje on tako uporno samo da biste ga slikali. Bor opstaje radi svih nas da nas pouči, pokaže i dokaže da za Radost i Ljepotu trenutka zaista vrijedi živjeti.
Onaj tko uistinu nešto želi, uvijek pronalazi snagu, hrabrost i način.
Poput ovog zelenog superjunaka.

⚠️UPOZORENJE: Pripazite kad prolazite ispod dijela pješčanog bedema koji se počeo odvajati. Područje NIJE OSIGURANO od odrona zaštitnim mrežama. Prolazite na vlastitu odgovornost!!

Book.hr