Velika popularnost sv. Hilariona u duhovnoj literaturi dugujemo njegovu životopisu koji je napisao sv. Jeronim, naš zemljak, naučitelj Crkve. Sveti je Jeronim svečev životopis napisao dvadesetak godina nakon njegove smrti, a na Istoku je doživio mnoge prijevode i prijepise. Iz toga životopisa znamo najviše o Hilarionu, utemeljitelju palestinskog monaštva u IV. stoljeću.
Hilarion se rodio u Thabati kod Gaze, oko 290. godine, od poganskih roditelja koji su ga poslali na školovanje u Aleksandriju. Ondje se obratio na kršćanstvo i zainteresirao za monaški život. Sam je želio obići skupine pustinjaka. Nekoliko je godina bio učenik sv. Antuna Pustinjaka, slavnog oca kršćanskog monaštva. Oko 307. godine proživio je više od dva mjeseca s njime u egipatskoj pustinji. Kada se je vratio kući, njegovi su roditelji već bili preminuli. Poput svog učitelja i on je stečena dobra podijelio siromasima.
Čudesna ozdravljenja bolesnika i oslobađanje opsjednutih od demona
Hilarion je počeo oko sebe okupljati učenike pa su tako osnovali prvi samostan u Palestini. Glas se o Hilarionovoj svetosti proširio na sve strane, čemu su pridonijela čudesna djela: ozdravljenje bolesnika i oslobađanje opsjednutih od demona. Kako su ga ljudi salijetali sa svih strana, više nije imao mira ni samoće. Zbog mnoštva njegovih čudesa mnogi su dolazili k njemu tražeći duhovnu pomoć.
Svetac i Hrvatska
U želji za samoćom otišao je najprije u Egipat, zatim u Bruchio kod Aleksandrije, pa onda u jednu oazu u Libiji. Tamo je provodio pokornički život u stalnoj molitvi, a bio je često podvrgnut teškim napastima. Napokon se morem prevezao na Siciliju, gdje je živio kod Pachina na rtu Capo Passero. Sa Sicilije je došao, kako čitamo u njegovu životopisu, »u Dalmaciju«, i to u blizinu starog Epidaura, u današnjoj Župi Dubrovačkoj kod Cavtata. Ondje se Svetac štuje i danas. Narod ga zove sveti Ilar. Sveti Ilar je zaštitnik župe Mlini.
Strah od Božjeg Suda
Kada je u 83. godini života bio na samrti, uhvatio ga je strah pred Božjim sudom tako da se sav tresao. Bila je to napast koju inače vrlo rijetko doživljavaju bogobojazne osobe koje su sveto živjele. Da svlada tu napast, Hilarion je sam sebi govorio: »Sedamdeset sam godina Bogu služio svim srcem – kako smijem sada strepiti pred Božjim sudom?« Na taj način svladao je napast te je spokojno Bogu predao dušu. Svetac je bio u pravu jer se zbog tolikih svojih dobrih djela mogao oslanjati na Božju milost i u nju se pouzdati. Imao je pravo jer sveti Petar piše da »Gospodin može izbaviti prave štovatelje iz kušnje…« (2 Pt 1,9).
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
