Foto: Thomas Vitali; Unsplash

Duševno opterećeni vjernici

U svojim sam peripetijama i peripatetijama (hodanjima po svijetu) primijetio posvuda tu istu boljku: duševno opterećeni vjernici postaju duhovno opterećenje, i vjernicima i nevjernicima, svima. Da pojasnim: imamo ljude koji redovito odlaze u crkvu, članovi su različitih molitvenih zajednica, uistinu mnogo mole, posjećuju seminare, ne boje se svjedočenja vjere drugima, uvijek su blizu župnih ureda i samostana, uređuju, sređuju, nude se, pomažu, hodočaste, dijele letke, rado pričaju o svojim duhovnim buđenjima i čudesima i milostima… Međutim (aha, da) nemali broj između njih (između nas?) ima ozbiljne duševne probleme, pa stoga i sva ta duhovnost nije autentična, nije svjedočka i nema u sebi onu silu, slobodu, onu ljepotu i dubinu koja se prisilno sakrila negdje iza životnih opterećenja i krivih stajališta prema tim opterećenjima.

Činit će sve samo da se ne suoče sa svojim ranama, sve samo da ne priznaju da su grešni, dvolični, licemjerni, puni maska, oholi te da su uzrok mnogih suza i neugodnosti svojih najbližih

Tako će takve osobe u jednom trenutku postati i agresivne, osvetoljubive; napast će artiljerijom osude, klevete, ocrnjivanja dojučerašnje prijatelje, rodbinu pa i duhovnike. Ili će svoje povrijeđenosti prebacivati na bližnje i tako stvarati nove sebe, u drugima. Ili će pak vazda plakati i tražiti sućut, milovanje, pomilovanje i simpatiju. Molit će tri Krunice dnevno, ali neće razgovarati s pola ljudi u crkvi. Činit će sve samo da se ne suoče sa svojim ranama, sve samo da ne priznaju da su grešni, dvolični, licemjerni, puni maska, oholi te da su uzrok mnogih suza i neugodnosti svojih najbližih. Ne, oni su duhovni. Oni su prosvijećeni. Oni najbolje i sve i uvijek znaju, čak su im neki »svećenici potvrdili da čine dobro«. Mogu i mrziti, i blatiti, i biti grubi i prijetiti, i emocionalno, psihički, fizički, ekonomski, religiozno maltretirati one s kojima žive, ali oni ostaju pravedni i sveti. Točka. Dovedeš tu »svetost« u pitanje i bolje da te nema. Mnogo je mladih izgubilo volju za sakramentnim životom upravo zbog takvih farizeja, i više ih nema u crkvi. Ako je veliki vjernik taj koji neprestano ogovara, optužuje, osvećuje se posvuda i svoje frustracije liječi jezikom, na drugima, pa i jezikom s mnogim »aleluja«… »Ne želim biti dio takve zajednice«, kaže mi jedan dečko. I ne krivim ga.

Nekima je stanje u obitelji toliko neizdrživo, a nemoćni su da išta učine, te se onda rasterećuju (čitaj: iživljavaju) unutar crkvenih struktura. Naprimjer, muž vara, laže, krade, djeca marihuizirana, mala plaća, svekrva Tyranosaurus Rex (eufemizam), unuk otišao u Švedsku i ne javlja se već godinu i pol, unuka trudna, a momak zdimio, susjedi (katolici) bacaju svakoga prvog ponedjeljka u mjesecu uroke na njihovu kuću i okućnicu…

Takva »pobožnost« postaje samo krinka, srce ostaje nepromijenjeno, puno gorčine i otrova, a maske kad-tad padnu i nastaje još jača bol i još veća ruševina

svetinja se tuđe patnje ne dovodi u pitanje

Prvo, tuđa je patnja svetinja, i bez obzira na to što sam malo sarkastičan (oslobodi me, Gospodine) svetinja se tuđe patnje ne dovodi u pitanje. Drugo, svi smo u nekoj svojoj patnji, nema izuzetaka. Treće, patnja se ne rješava lažnom, krivom, bolesnom, napadnom ili nasilnom pobožnošću. Takva »pobožnost« postaje samo krinka, srce ostaje nepromijenjeno, puno gorčine i otrova, a maske kad-tad padnu i nastaje još jača bol i još veća ruševina. Ono što je upadno karakteristično za takvu iskrivljenu duhovnost nekih vrlo duhovnih ljudi jest – sljepoća. Možeš objašnjavati, kumiti, zaklinjati, ali ništa.

Brze promjene

Takve će osobe brzo mijenjati svećenike, u potražnji (kupovini) onoga koji će ih »shvaćati«. Oni koji ih ne shvaćaju, postaju predmet najcrnjih tračeva i osveta, kritika i omalovažavanja. Kad mi tko dođe nakon duhovne obnove i kaže: »Mnogopoštovani oče, ganuli ste me do dna bića, sve ste tako lijepo protumačili… Svaka vam čast, hvala i slava… Da ste barem vi župnik naše župe… Da je barem moj suprug to čuo… Aureola iznad vaše glave bljesnula je u propovijedi silinom duha i istine prema meni i zadržala se ispred mojih očiju, otkrivajući mi svu bijedu ovog svijeta i mojih doma…« Tad mi se u korteksu pali kleroalarm te prije nego što mi na čelu izbiju prvi znaci seborejskog dermatitisa, bježim glavom bez obzira, pravdajući se slabim mjehurom. Jer, nažalost, nema tu pomoći.

Vidite dragi moji, to su duševni problemi koji su se prebacili na duh, a nerijetko od toga svega trpi i tijelo. Ali…

Jedno mizerno sljepilo, koje zasljepljuje ovime: »Ja sam bolji, drugi su grešnici.« Za sljepilom slijedi samoopravdanje, pa histerija, pa nebrojene sage o žrtvovanju i ponižavanju, pa beskrajni epovi o neostvarenim snovima… Itd. Itd. Itd. I nikada kraja tomu. Zanimljivo, kada takvim osobama povlađuješ i kad im pružiš malo utjehe ili pažnje, znaju u veliku broju slučajeva postati još zlobnije i zločestije. Njima se treba klanjati, one neprestano traže prva mjesta, uvažavanja, pljesak te zahvaljivanja za stvarno i zamišljeno. Nikada nisu krive, nema u njima ni trunke gadosti i bahatosti, pune su ljubavi prema svima, a njihova pobožnost je, ajmo reć, u ravni sa svetom Faustinom, iako ipak još »mrvicu poboljšana«.

Rješenje?

Vidite dragi moji, to su duševni problemi koji su se prebacili na duh, a nerijetko od toga svega trpi i tijelo. Ali velečasni koji se usudi dirnuti u to osinje gnijezdo, od »anđela na zemlji« postaje »pakleni sin samog Belzebuba«, pa i gore, ako može biti gore. Ne samo velečasni, nego i svi ostali časni. To je velik problem. Svi se ponekad suočavamo s njime. Ali kako to riješiti?

Upravo sam zato tražio i pronašao jedno od mogućih rješenja…

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Iznad tebe zora sviće“ autora p. Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu nabavite ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.