Foto: khamkhor, Pixabay

Duša je poput našeg doma. Doma u kojem ćemo zauvijek živjeti. Naravno da to nije savršena slika, ali može nam pomoći razumjeti zašto se o duši treba brinuti više nego za sve drugo bogatstvo.

Duša je naš vječni dom

Svatko od nas brine se o svojoj kući. Znamo da o tome ovisi naša sigurnost, ugoda, komfor. Ako dozvolimo da se naš dom uništi, sami sebe osuđujemo na nedaće i beskućništvo. A duša je naš vječni dom. Kuća u kojoj mogu prebivati sa svojim Bogom u atmosferi unutarnjeg spokoja i sreće. Već tu na zemlji i jednom u vječnosti. Ako ga demoliramo, zapostavimo i počnemo tumarati i ganjati izvanjske snove o sreći, može se dogoditi da se jednog dana probudimo kao duhovni beskućnici. Udaljeni od samih sebe, udaljeni od Boga. Izvan vrata. A unutra, umjesto ugodnog stana, nastat će ruševina, puna smeća i prljavštine.

Pakao nije ništa drugo nego vječno beskućništvo, na ruševinama vlastite duše

To što danas radimo sa svojom dušom ostat će do vječnosti. Pakao nije ništa drugo nego vječno beskućništvo, na ruševinama vlastite duše. Suprotno od toga, nebo je radost prebivanja s Bogom, s kojim već stanujemo u dubini svoje nutrine. Briga o našoj duši jest zato najrazumnija investicija u koju se možemo angažirati. Sve drugo jednom će prestati. Duša – ostaje.

Ulomak iz knjige „Bog traži čovjeka“ autorice s. Bogne Młynarz. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.