Svjedočanstva

KAKO JE VELIK NAŠ GOSPODIN

Dugo nisam htjela oprostiti kolegici koja me je maltretirala, a onda su mi se otvorile oči… „Ja sam ta koja mora oprostiti sebi i drugom bez obzira na to čija je krivica. Ako to ne napravim, koliko će vremena biti uzalud potrošeno jer ću sama sebi ukrasti smijeh, vedrinu, radost, ljepotu življenja, a poklanjat ću si „dane bez svjetla”, stalno pričati o onom što me boli, nositi taj teret i neću koračati naprijed? Je li to toga vrijedno?”

Dugo nisam htjela oprostiti kolegici koja me je maltretirala, a onda su mi se otvorile oči…

Foto: Shutterstock


 

Nevjerojatno je koliko smo podvojeni u sebi: volimo gledati svijet oko sebe na način koji nam se sviđa i u kojem opravdavamo sebe. Ne ulazimo u svoje dubine i ne razmišljamo kako Bog to gleda. Ne razmišljamo o tome što će nam dati mir i koji je krajnji rezultat priče u kojoj se nalazimo. Ne razmišljamo gdje smo kao ljudi. Bitno je da smo mi „u pravu”. I naravno, da smo vjernici. Ovo je moja priča…

Lagala mi je, vrijeđala me, bila bezobrazna…

Svi imamo neke ljude u svojim životima koji si dopuštaju da se nekako iživljavaju na nama i osjećamo se nemoćni da to spriječimo. Tako i ja. Mada sada kad pogledam unatrag, nikada si nisam postavila pitanje zašto to dopuštam. Uvijek mora postojati način da se nekim stvarima stane na kraj. Ali tako nastaju priče.

Radila sam sa ženom koja mi nije prestajala prigovarati, lagala je, bila bezobrazna prema meni, podmetala mi „klipove pod noge”… Bilo je toga, nažalost, još puno više i trajalo je jako dugo. Zbog nje bih bila sretna da sam mogla pronaći drugi posao.

Jedan dan me je verbalno napala, izvrijeđala bez razloga i povoda. Mislila sam da će me udariti. Osjetila sam želju da to i uradi, da imam opravdanje za ono što bih ja napravila jer sam bila na rubu. Hvala Bogu, nije došlo do toga. Bila sam tako ponižena. Sjećam se da sam se tresla. Dvije žene. Jadno. Jako ružno.

Od onih koji su znali za ovo neki su mi se divili zbog moje samokontrole, neki su me žalili a vjerojatno je bilo i onih koji su mi se smijali.

Stalno sam „vrtjela isti film”. Postala sam preosjetljiva na sam spomen te svađe, zamjerajući onima koji su mi govorili o opraštanju i zaboravljanju. Moja ljutnja i povrijeđenost nisu slabjeli. Uostalom, i moralno i pravno gledano pravda je bila na mojoj strani.

U cijeloj toj situaciji moj ego i taština nisu samo rasli – oni su procvali nahranjeni mojom površnošću i povodljivošću.

Ja, najpametnija, baš sve sam odradila kako treba. I naravno, pala na ispitu.

To sam shvatila nakon nekog vremena vraćajući se autobusom kući.

Vidjela sam drugu sliku sebe, koja mi se nije dopala

Na mobitelu sam listala članke s katoličkog portala. Jedna jedina „bezvezna” rečenica, koje se više točno ne mogu ni sjetiti, doslovce me je bacila na koljena. Odvrtjela mi je pred očima cijelu sliku svađe, ljutnje, emocija… Cijele te bijede.

Vidjela sam drugu sliku sebe, koja mi se nije dopala. Shvatila sam da, osuđujući kolegicu, osuđujem sebe u Božjim očima. Jer je li moje da sudim?

Shvatila sam da će iz moje ljutnje niknuti novo zlo a iz njega neko drugo i tako u beskraj. Stvaram grijeh, a moj Bog mi daje ljubav. Na koga se ja to nabacujem grijehom?

Shvatila sam da u svakoj ovakvoj i sličnoj situaciji sva negativnost koja se stvara nije tuđa nego moja, jer je ja nosim, jer mene prlja i opterećuje i ja je moram rješavati bez obzira na „pravno i moralno”. Ja sam ta koja to mora shvatiti, oprostiti sebi i drugom bez obzira na to čija je krivica. Ako to ne napravim, koliko će vremena biti uzalud potrošeno jer ću sama sebi ukrasti smijeh, vedrinu, radost, ljepotu življenja, a poklanjat ću si „dane bez svjetla”, stalno pričati o onom što me boli, nositi taj teret i neću koračati naprijed? Ostat ću zarobljena. Je li to toga vrijedno?

Mislim da o tome treba razmisliti svatko od nas.

Bez obzira koliko mislili da smo pametni,činjenica je da Bog i mi, ljudi, na stvari ne gledamo istim očima i ne važemo istom vagom.

Tek sam tada zaista vidjela tu ženu

Vratit ću se još samo malo na svoju priču. Nakon svih tih zategnutosti, balansiranja i izbjegavanja ta ista kolegica bila je potištena. I naposljetku se je povjerila meni. Tek sam tada zaista vidjela tu ženu: muž ju vara, nema oslonca ni u obitelji ni u prijateljima, boli ju njezino roditeljstvo, uplašena je i sama. I shvatila sam.

Naš se odnos promijenio i ja sada mogu shvatiti njezine postupke, iako ih ne odobravam. Duboko u sebi je žalim. Ona me danas uvažava na neki svoj način, iako je i dalje „priča za sebe”. Međutim ni njezina riječ ni postupci za mene više nemaju istu težinu jer se svaki put sjetim koliko joj je teško i koliko je pogubljena, prestravljena i jadna.

Nisam ja neki pozitivac ni psihoanalitičar. Jednostavno se je tako ‘posložilo’ da znam da sam ovo sagledala uz Božju pomoć, jer je On vidio moj pad i moj bol, ali mi je pokazao i njezinu patnju. Nakon ovoga više ne reagiram na isti način. Hvala Mu na tome.

Ako se netko pronađe u ovoj mojoj priči i uspije dobiti odgovor koji sam i ja dobila, neka to bude na hvalu Gospodnju. Zato sam je napisala.

Molitva za oproštaj

Oprosti mi, moj Gospodine, jer, što su ljutnja i osuđivanje kad ja osuđujući drugoga, osuđujem sebe u Tvojim očima? Tvoje je da sudiš.

Oprosti mi, moj Gospodine, jer, što je ljutnja ako ne plodno polje za nicanje zla, a što je zlo ako ne bič koji grijehom šiba Tvoje tijelo raspeto za me? A dao si mi i daješ mi ljubav.

Oprosti mi, moj Gospodine, jer su prljavština i mrak uvijek moji, a ne tuđi, ali ja to ne vidim ovim jadnim ljudskim očima.

Oprosti mi, moj Gospodine, jer, što je moje znanje pred veličinom Tvoje ljubavi?

O Gospodine, molim Te, budi milostiv, blag i strpljiv; smiluj se nad mojom ljudskošću, nad mojim neznanjem, jer je jednako moje znanje kao i moje neznanje. Oboje je ispunjeno grešnošću.

Predajem Ti, Gospodine, ove krivudave staze svoje duše, meni neke tek otkrivene, a Tebi dobro znane.

Predajem Ti, Gospodine, svoje srce što prevarit će mene, ali Tebe neće jer na tvome dlanu kuca od samog početka.

Molim te, uzmi, Gospodine, od njega sve što nije od Tebe ni po Tebi dano.

Klečim pred tobom, moj Gospodine, slavim te ljubavlju svojih spoznaja dobivenih po milosti Tvoje ljubavi.

Molim se Tebi, moj Gospodine, u poniznosti srca koje sam stekla Tvojim oproštajem i hvalim Te svojom ljubavlju.

Za Book.hr svjedoči N.N. (Podaci poznati uredništvu.)

Svoje nam svjedočanstvo možete poslati  e-mailom na adresu: [email protected]

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 148
  •  
  •  
  •  
Na vrh