Foto: Shutterstock

Znaš li da pustinja može procvjetati? Da se ispod naoko neplodnog pješčanog tla krije izdržljivo sjeme koje mjesecima, a nekad i godinama, čeka kišu kako bi napokon proklijalo, da se suha raspucana površina u trenutku može pretvoriti u žuti ili ljubičasti cvjetni tepih?

Zar nisu i naši životi ponekad poput pustinje – suhi, neplodni, pasivni i mrtvi? Trud naših ruku ne dolazi do izražaja niti se primjećuje znoj s naših čela. I tada pomislimo, čemu sve? Ima li išta što radimo smisla kad plodovi nikako da se pojave? Sijemo, a ništa ne žanjemo. Naš život je i dalje obična besplodna pustinja, dok nam duša žeđa za kapima kiše, ali nikako da je dočeka.

Da se zaista trudiš, uspio bi. Da zaista želiš…

Čemu posao koji radim, iz dana u dan činim isto, a napredak se ne vidi? Čistim, kuham, pospremam, iz dana u dan obavljam iste poslove. Čemu beskrajno učenje, kad rezultata nema? Čemu vježbanje, kad nikako da uspijem navježbati? Čemu molitva, razmatranje i proučavanje duhovnog sadržaja, kad se naizgled u mojem životu ništa ne mijenja, kad nikako da se pokrene na bolje? Čemu uvijek iste bitke i isti porazi?

I okolini sam već dojadio s istim problemima. Primjećuju da se ne mičem s mjesta, iako bih trebao, i nailazim na nestrpljenje, nepoštovanje i osudu koji poput pustinjske oluje samo još više podižu prašinu i dodatno isušuju moju pustinju. „Da se zaista trudiš, uspio bi. Da zaista želiš, došlo bi već do promjene“, čuješ i žeđ ti sve više zamućuje vid. Odjednom vidiš samo trenutnu bezizlaznu situaciju, a vizija budućnosti ti izmiče sve više iz vidokruga.

Nekom je sjemenu potrebno više vremena kako bi proklijalo. Budi strpljiv sa sobom

A zatim, odjednom, u pravo Božje vrijeme, pojave se prve kapi kiše koje žedno dočekuješ, i shvatiš da tvoja pustinja neće vječno ostati pustinja, kao što se donedavno činilo.

Doći će vrijeme kad će i tvoja pustinja procvjetati

Zato ne brzaj, jer ako redovno siješ, kad-tad ćeš i žeti. Jer nekom je sjemenu potrebno više vremena kako bi proklijalo. Budi strpljiv sa sobom i sjemenom koje siješ jer njegovo vrijeme će doći. Hrabro ustraj, nastavi svojim putem i proklijat će.

Doći će vrijeme kad će i tvoja pustinja napokon procvjetati, kad će pustinjsko cvijeće poput pokrivača prekriti raspucano tlo, i o njegovoj ljepoti i mirisu će se nadaleko čuti i pričati, a izvanrednost događaja će ga učiniti još značajnijim.

Kad ne razumiješ situaciju u kojoj se nalaziš, kad nikako da pronađeš odgovor na svoje pitanje, kad nisi siguran što ti je činiti, ne znaš kamo dalje i osjećaš se malen, nemoj žuriti. Zastani i čekaj. Pusti da ti vrijeme samo pokaže, a hoće.

Odgovor će se tada pojaviti poput pustinjskog cvijeta, u pravi trenutak, kad kiša napokon natopi žedno tlo. Jer sve cvijeta u pravo vrijeme, samo trebamo slušati kako bismo prepoznali taj trenutak. A zato je potrebna vjera. Stoga vjerujmo da će i naša pustinja jednog dana procvjetati, u Božje vrijeme, ne naše.

Autorica: Vedrana Čolić; Book.hr