Foto: Shutterstock

Mt 13, 24-43

Pustite nek oboje raste do žetve.

Prispodoba o dobrom sjemenu i kukolju

Razlikovanje duhova

Bistra zora kiti jezero biserom i ovija brežuljke lakom maglom kao koprenom od muslina, iz koje se pojavljuju uljepšane masline, orasi, kuće i uzvišice naselja oko jezera. Lađe klize tihe i šutljive u smjeru Kafarnauma. Ali, na određenom mjestu Petar zakrene rudo kormila tako oštro, te se lađa nagnula na jednu stranu.

»Idi. Ali, budi dobar, razborit i milosrdan. Dođi da te poljubim i blagoslovim.«

»Što radiš?« pita Andrija.

»Tu je lađa jedne sove. Sad izlazi iz Kafarnauma. Imam dobre oči, a od sinoć njušim kao lovački pas. Ne želim da nas vide. Vraćam se na rijeku. Ići ćemo pješice.«

I druga barka slijedi manevar, ali Jakov koji ravna kormilom pita Petra: »Zašto ovo činiš?«

»Reći ću ti. Slijedi me.«

Isus, koji sjedi na krmi, trgne se kad je lađa gotovo usporedo s Jordanom. Pita: »Što radiš, Šimune?«

»Ovdje izlazimo. Naokolo se mota jedan šakal. Danas se ne može ići u Kafarnaum. Najprije idem ja da malo osluhnem. Ja sa Šimunom i s Natanaelom. Tri poštene osobe protiv tri nepoštene osobe… ako nepoštenih ne bude i više.«

»Nemoj, sada, gledati zasjede posvuda! Nije li ono lađa Šimuna farizeja?«

»Upravo je ona.«

»Nije bio pri Ivanovu hvatanju.«

»Ništa ja ne znam.«

»Uvijek je pun poštovanja prema Meni.«

»Ništa ja ne znam.«

»Siliš me da se pokažem kukavicom.«

»Ništa ja ne znam.«

Ma, koliko Isusu nije do smijeha, mora se nasmiješiti zbog Petrove svete tvrdoglavosti.

»Ali ipak moramo ići u Kafarnaum. Ako, ne danas, kasnije…«

»Rekao sam Ti da najprije idem ja i da ću osluhnuti i … ako ustreba … učinit ću i ovo … bit će to vrlo teško progutati … ali ću to učiniti iz ljubavi prema Tebi … Ići ću … k stotniku tražiti zaštitu …«

»Ali, ne! Ne treba!«

Lađa se zaustavi na samotnom žalu nasuprot Betsaidi. Izlaze svi.

»Dođite vas dvojica. Dođi i ti, Filipe. Vi mladi stojte ovdje. Žurit ćemo se.«

Novi učenik Ilija moli: »Dođi u moju kuću, Učitelju. Bio bih tako sretan da Te mogu ugostiti …«

»Idem. Šimune (Petre) pridružit ćeš mi se u Ilijinoj kući. Zbogom, Šimune. Idi. Ali, budi dobar, razborit i milosrdan. Dođi da te poljubim i blagoslovim.«

Petar ne uvjerava ni da će biti dobar, ni strpljiv, ni milosrdan. Šuti i izmijeni poljubac s Učiteljem. I Revnitelj, Bartolomej i Filip izmijene pozdravni poljubac. Dvije se skupine rastaju i odlaze u suprotnom smjeru.

»Majka spusti djevojčicu na tlo, a ona se drži sasvim uspravno i smiješi se sve veselija. Napokon, klikne svojim glasom: »Blagoslivljaj Gospodina, mama! Uistinu sam ozdravila!«

Ulaze u Korozain kad je zora već postala potpunim danom. Nema stabljike koja ne bi blistala od rosnih bisera. Ptice pjevaju svuda. Zrak je čist, svjež, a čini se da miriše čak i po mlijeku, po mlijeku više biljnom negoli životinjskom. Miris žitarica koje klasaju, nasada badema prepunih plodom… miris kakav sam osjećala u svježim jutrima na bogatim poljima ‘padovske ravnice’. Brzo su došli do Ilijine kuće. Ali, u Korozainu već mnogi znaju da je došao Učitelj, pa dok Isus hoće da korakne na prag, pritrčava jedna majka vičući: »Isuse, Sine Davidov, smiluj se mome stvorenju!«

Ima na rukama djevojčicu od desetak godina, voštane boje i vrlo mršavu, više nego voštane boje, žućkaste.

»Što je tvojoj kćeri?«

»Groznica. Ulovila ju je na paši uzduž Jordana. Pastiri smo jednog bogataša. Mene je otac pozvao bolesnoj djevojčici. On se sada vratio u planine. Ali, Ti znaš da se s ovom bolešću ne može prijeći u visoke predjele. Kako mogu boraviti ovdje? Gospodar me je pustio do sada. Ja radim oko vune i kod rasploda. Dolazi vrijeme rada za nas pastire. Bit ćemo otpušteni ili razdijeljeni ako ja ostanem. Vidjet ću kćerkinu smrt ako pođem na Hermon.«

»Vjeruješ li da Ja mogu?« »Govorila sam s Danijelom, Elizejevim pastirom. Rekao mi je: ‘Naše Dijete’ liječi svaku bolest. Idi k Mesiji’. Došla sam s one strane Merona s njom na rukama tražeći Tebe. Hodala bih neprestano sve dok Te ne bih našla …«

»Više ne hodaj osim toliko da se vratiš kući, na miran posao. Tvoja kćerka je ozdravila, jer Ja to hoću. Idi u miru.«

Žena gleda kćerku i gleda Isusa. Možda se nada da će vidjeti kako joj djevojčica trenutno postaje debela i rumena. I djevojčica raskolači svoje umorne oči, koje je prije držala zatvorenima, gleda Isusa u lice i smiješi se.

»Ne boj se, ženo. Ne varam te. Groznica je iščezla zauvijek. Ona će iz dana u dan biti sve zdravija. Pusti je neka ide. Neće više teturati niti osjećati umor.«

Majka spusti djevojčicu na tlo, a ona se drži sasvim uspravno i smiješi se sve veselija. Napokon, klikne svojim glasom: »Blagoslivljaj Gospodina, mama! Uistinu sam ozdravila! Osjećam to«, i baci se jednostavnošću pastirice i djevojčice Isusu oko vrata, te ga poljubi. Majka, suzdržljiva kako je upućuje dob, spusti se ničice i poljubi haljinu blagoslivljajući Gospodina.

»Idite. Sjećajte se dobročinstva dobivenog od Boga i budite dobre. Mir s vama.«

Ali, narod se već skuplja u vrtić Ilijine kuće i zahtijeva Učiteljevu riječ. I premda Isus nema mnogo volje da to učini, žalostan zbog Krstiteljeva zatvaranja i zbog načina na koji je izvršeno, ipak se predaje, te u sjeni stabala počinje govoriti. U ovo lijepo vrijeme usjeva koji klasaju pripovjedit ću vam jednu prispodobu o usjevima. Čujte.

‘Gospodine, kakvo si sjeme posijao? Zar nije bilo izabrano pšenično sjeme, čisto od svakog drugog sjemena? ‘Svakako je bilo takvo. Izabrao sam zrnje sve jednako razvijeno. I vidio bih da je bilo drugog sjemena.’ ‘A kako je onda iznikao toliki kukolj među tvojom pšenicom ?’ Gospodar se zamisli, a onda reče: ‘To mi je učinio neki moj neprijatelj…’

Kraljevstvo je nebesko slično čovjeku koji je posijao dobro sjeme u svojoj njivi. Ali, dok su taj čovjek i njegovi sluge spavali, dođe neki njegov neprijatelj i posije sjeme kukolja po brazdama i otiđe. U početku nitko nije opazio ništa. Dođe zima sa svojim kišama i mrazovima, dođe konac ‘Tebeta’ i pšenica iznikne. Nježno zelenilo listića koji su tek izbili na vidjelo. U njihovu nevinom djetinjstvu činilo se da su svi jednaki. Dođe ‘Subat’, a zatim ‘Adar’ i biljke su se razvile, a zatim se ozrnilo klasje. Tada se vidjelo da zelenilo nije sve pšenica, nego i kukolj usko ovijen svojim tankim i čvrstim viticama oko strukova pšenice. Gospodarovi sluge pođoše njegovoj kući i rekoše: ‘Gospodine, kakvo si sjeme posijao? Zar nije bilo izabrano pšenično sjeme, čisto od svakog drugog sjemena? ‘Svakako je bilo takvo. Izabrao sam zrnje sve jednako razvijeno. I vidio bih da je bilo drugog sjemena.’ ‘A kako je onda iznikao toliki kukolj među tvojom pšenicom ?’ Gospodar se zamisli, a onda reče: ‘To mi je učinio neki moj neprijatelj da mi napravi štetu.’ Onda sluge upitaše: ‘Hoćeš li da idemo po brazdama, te pažljivo oslobodimo klasove od kukolja, a njega iščupamo? Zapovjedi i to ćemo učiniti’.

‘Želite li vi gorjeti ili postati građanima Kraljevstva? Kažete da želite biti građanima Kraljevstva. Znajte, dakle, to biti. Dobri Bog vam daje Riječ. Neprijatelj bdije kako bi je učinio škodljivom, jer pšenično brašno pomiješano s brašnom od kukolja daje gorak kruh i šteti zdravlju želuca. Ako je kukolj u vašoj duši, znajte ga razabrati dobrom voljom kako biste ga odbacili, da ne biste bili nedostojni Boga’

Ali, gospodar odgovori: ‘Ne. Radeći to mogli biste iščupati i pšenicu i gotovo sigurno povrijediti još nježno klasje. Pustite neka stoji jedno i drugo zajedno do žetve. Onda ću reći žeteocima: ‘Požanjite sve zajedno. Zatim, prije nego vežete snopove, sada kad su vitice kukolja od suhoće postale krhke i dok je nabijeno klasje postalo čvršće i tvrđe, razaberite kukolj od pšenice i svežite ga u posebne snopove. Kasnije ćete ih spaliti, pa će nagnojiti zemlju. A dobru pšenicu ćete ponijeti u žitnice, te će poslužiti za izvrstan kruh, na sramotu neprijatelja, koji će dobiti samo to da zbog svoje mržnje bude prezren od Boga. Sada razmislite u sebi, kako se često događa i kako je brojna sjetva Neprijateljeva u vašim srcima. I shvatite, koliko treba strpljivo i postupno bdjeti kako bi se postiglo da samo malo kukolja bude pomiješano s izabranom pšenicom. Želite li vi gorjeti ili postati građanima Kraljevstva? Kažete da želite biti građanima Kraljevstva. Znajte, dakle, to biti. Dobri Bog vam daje Riječ. Neprijatelj bdije kako bi je učinio škodljivom, jer pšenično brašno pomiješano s brašnom od kukolja daje gorak kruh i šteti zdravlju želuca. Ako je kukolj u vašoj duši, znajte ga razabrati dobrom voljom kako biste ga odbacili, da ne biste bili nedostojni Boga. Pođite, sinci. Mir bio s vama.«

Svijet se polako razilazi. U vrtu ostaju osmorica apostola, te Ilija, njegov brat, majka i stari Izak, koji hrani svoju dušu gledajući svoga Spasitelja.

»Dođite oko Mene i slušajte. Protumačit ću vam potpuni smisao prispodobe, koja ima još dva gledišta, osim onoga koje sam rekao mnoštvu.

‘Đavao, uistinu, izopači čovjeka, toliko, te ga učini svojim čedom, pa njega sije kako bi zaveo druge koje nije mogao na drugi način podjarmiti’

U općem smislu, prispodoba ima ovu primjenu: njiva je svijet. Dobro sjeme su sinovi Kraljevstva Božjega, posijani od Boga u svijet, u iščekivanju da stignu do kraja života, te da budu pokošeni Kosilicom i doneseni Gospodaru svijeta da ih pohrani u svoje žitnice. Kukolj su sinovi Zloga i oni rasijani po Božjem polju u namjeri da zadaju jada Gospodaru svijeta i da naškode i klasju Božjem. Neprijatelj ih je Božji, nekom čarolijom, namjerno posijao, jer đavao, uistinu, izopači čovjeka, toliko, te ga učini svojim čedom, pa njega sije kako bi zaveo druge koje nije mogao na drugi način podjarmiti. Žetva, bolje: pravljenje snopova i njihovo prenošenje u žitnice, jest svršetak svijeta, a oni koji ga izvršavaju jesu anđeli. Njima je zapovjeđeno da skupe požnjevene stvorove i da odijele pšenicu od kukolja i kako se on spaljuje u prispodobi, tako će biti spaljeni u vječnom ognju osuđenici, na posljednjem sudu. Sin će čovječji poslati da se iz njegova Kraljevstva uklone svi koji čine sablazan i nepravdu. Jer, onda će Kraljevstvo biti i na zemlji i na nebu, a među građanima Kraljevstva na zemlji bit će pomiješanih mnogo sinova Neprijateljevih. Oni će doći, kako su kazali i proroci, do savršenstva sablazni i gadosti u svakoj službi na zemlji i žestoko dodijavati sinovima duha. Iz Kraljevstva Božjega na nebesima već će biti izbačeni pokvarenjaci, jer pokvarenost ne ulazi u Nebo. Tada će, dakle, anđeli Gospodinovi, mašući srpom među redovima posljednje ljetine, požeti i rastaviti pšenicu od kukolja, njega baciti u goruću peć, gdje je plač i škrgut zubi, noseći naprotiv pravedne: izabranu pšenicu, u vječni Jeruzalem, gdje će oni sjati kao sunce u Kraljevstvu Oca moga i vašega. To u općem smislu. Ali, za vas ima još jedan drugi koji odgovara na pitanja koja više puta, a osobito od sinoć, sebi postavljate.

Pirika: nametnici koji iscrpljuju učitelja, jer ne znaju ništa drugo nego ulagivati se i sisati, uživajući njegov rad i oštećujući one koji su dobre volje, koji bi, uistinu, izvukli više ploda kad učitelj ne bi bio uznemiravan i rastresen od briga koje zahtijeva pirika. Tromi slak koji se ne diže sa zemlje osim koristeći se drugima.

Vi se pitate: ‘Može li, dakle, biti izdajica među učenicima?’ I strepite u svom srcu od užasa i od straha. Može ih biti. Sigurno ih ima. Sijač sije dobro sjeme. U ovom bi se slučaju bolje moglo reći ‘bere’, nego sije. Jer, učitelj, bio to ‘Ja’ ili bio Krstitelj, izabrao je svoje učenike. Kako su onda skrenuli s puta? Ali, ne. Nisam dobro rekao označujući učenike sa ‘sjemenom’. Mogli biste pogrešno shvatiti. Reći ću dakle ‘njiva’. Koliko učenika, toliko njiva, koje je izabrao učitelj da sastavi područje Božjega Kraljevstva, Božje imanje. Učitelj se oko njih trudi da ih obradi kako bi dali sto posto rada. Posvećuje im svu brigu. Svu. Strpljivo. S ljubavlju. Mudro. S naporom. Ustrajno. Vidi i njihove zle sklonosti. Njihovu suhoću i njihovu pohlepu. Vidi njihovu tvrdoglavost i njihove slabosti. Ali, se nada, uvijek se nada i jača svoju nadu molitvom i pokorom, jer ih želi dovesti do savršenosti. Ali, njive su otvorene. Nisu neki zatvoreni perivoj, opasan zidinama kao utvrda, kojemu je gospodar jedino učitelj i u koji jedino on može ući. Otvorene su. Usjevi usred svijeta, među svijetom, svi im se mogu približiti, svi mogu u njih ući. Svi i sve. O, nije posijano zlo sjeme samo kukolj! Kukolj: mogao bi biti simbol gorke lakoumnosti svjetskoga duha. Nego, tu niče svako drugo sjeme koje Neprijatelj baci. Evo, koprive. Evo, pirike. Evo, viline kose. Evo, slaka. Evo, napokon, trubeljike i otrova. Zašto? Zašto? Što su oni? Koprive: duhovi koji pale, neukrotivi, koji ranjavaju od preobilja otrova i zadaju toliku muku. Pirika: nametnici koji iscrpljuju učitelja, jer ne znaju ništa drugo nego ulagivati se i sisati, uživajući njegov rad i oštećujući one koji su dobre volje, koji bi, uistinu, izvukli više ploda kad učitelj ne bi bio uznemiravan i rastresen od briga koje zahtijeva pirika. Tromi slak koji se ne diže sa zemlje osim koristeći se drugima.

Zlato, moć, žena, oholost, strah od lošeg suda svijeta i duh koristoljubivosti: ‘Veliki su i jači. Evo, služit ću im da ih imam za prijatelje’. I čovjek postane zločinac i prokletnik zbog tih bijednih stvari!

Vilina kosa: mučilo na već mučnom učiteljevu putu i mučilo za vjerne učenike koji idu za njim. Kvače se, zabijaju se, trgaju, grebu, unose nepovjerenje i trpljenje. Otrov: zločinci među učenicima, oni koji postanu takvi da izdaju i da ugase život kao trubeljika i druge otrovne biljke. Jeste li kada vidjeli kako je lijepa sa svojim cvjetićima, koji, zatim, postanu bijele, crvene, nebesko-ljubičaste kuglice? Tko bi rekao da onaj zvjezdani vjenčić bijel ili jedva rumen, sa zlatnim srdašcem, tko bi rekao da oni šareni korali, tako slični drugim plodićima koji su uživanje pticama i malenoj djeci, mogu zadati smrt kad sazriju? Nitko. I maleni se prevare. Misle, da su svi dobri kao oni… pa uberu i umru. Vjeruju svi koji su dobri kao i oni! O, koje li istine koja uzvisuje učitelja, a koja osuđuje njegova izdajicu! Kako? Zar, dobrota ne razoružava? Zar ne čini da zloba naškodi? Ne. Ne, čini to jer pali čovjek, plijen Neprijatelja, neosjetljiv je za sve što je uzvišeno. I svaka uzvišena stvar mijenja izgled za njega. Dobrota postaje ‘slabost’ koju je dopušteno gaziti i zaoštrava zlobu kao što miris krvi zaoštrava u kakve zvijeri želju da razdere. Učitelj je uvijek nevin… i pušta da ga njegov ‘izdajica’ truje jer ne može misliti da čovjek može postati takav da bude poguban onome koji je nevin. U učenike, na Učiteljeve njive, dolaze neprijatelji. Ima ih toliko. Prvi je Sotona. Drugi: njegovi sluge, tj. ljudi, strasti, svijet i tijelo. Evo, evo učenika kojega oni lakše udare jer ne stoji sav uz Učitelja, nego stoji između Učitelja i svijeta. Ne zna, neće da se sav odijeli od onoga što je svijet, tijelo, strasti i zloduh kako bi sav pripadao onome koji ga vodi k Bogu. U takvome siju svoje sjeme i svijet i tijelo i strasti i zloduh. Zlato, moć, žena, oholost, strah od lošeg suda svijeta i duh koristoljubivosti: ‘Veliki su i jači. Evo, služit ću im da ih imam za prijatelje’. I čovjek postane zločinac i prokletnik zbog tih bijednih stvari! …

Jer, katkada, zao učenik ne vidi da je takav. Demonsko je djelovanje tako ‘profinjeno’ da ga on ne zapaža. Postaje ‘đavolskim’ ne sluteći da je podvrgnut tom djelovanju

Zašto ga Učitelj, koji vidi nesavršenosti učenikove, iako se ne može pomiriti s mišlju: ‘Taj će biti moj ubojica’, odmah ne iščupa iz svojih redova? To se vi pitate. Jer, ne koristi to učiniti. Kad bi to učinio, ne bi spriječio da mu bude neprijatelj; bio bi mu neprijatelj dvostruko i brže, od bijesa ili od boli jer je otkriven ili jer je otjeran. Od boli. Da. Jer, katkada, zao učenik ne vidi da je takav. Demonsko je djelovanje tako ‘profinjeno’ da ga on ne zapaža. Postaje ‘đavolskim’ ne sluteći da je podvrgnut tom djelovanju. Od bijesa. Da. Od ‘bijesa’ zbog toga jer je prepoznat onakvim kakav jest, kad nije nesvjestan sotonskog rada i rada sotonskih pristaša: ljudi koji napastuju slabića u njegovim slabostima kako bi uklonili iz svijeta ‘sveca’ koji ih vrijeđa u njihovoj zloći, jer su uspoređeni s njegovom dobrotom. Tada ‘svetac’ moli i prepušta se Bogu. Kaže: ‘Neka se vrši ono što Ti dopuštaš, neka se ispuni’. Jedino dodaje ovu napomenu: ‘Samo ako služi Tvojoj nakani’. Svetac zna da će doći čas u kojem će iz njegove žetve biti isključen zao kukolj. Od koga? Od samoga Boga, koji ne dopušta dulje negoli je korisno za trijumf njegove ljubazne volje.«

»Ali, ako dopuštaš da uvijek Sotona i njegovi pristaše… čini mi se da se odgovornost učenikova smanjuje«, kaže Matej.

»Nemoj tako misliti. Ako postoji zlo, postoji i dobro, postoji i sposobnost rasuđivanja u čovjeku, a s njom i sloboda.«

»Ti kažeš, da Bog ne dopušta dulje nego onoliko koliko je korisno za trijumf njegove ljubazne volje. I ta zabluda je, dakle, korisna ako je On dopušta i ako služi trijumfu božanske volje«, kaže Iškariot.

»I ti, kao i Matej, zaključuješ da to opravdava učenikov zločin. Bog je stvorio lava bez okrutnosti i zmiju bez otrova. Sada je on okrutan, a ona je otrovna. Ali, Bog ih je zbog toga rastavio od čovjeka. Razmišljaj o ovome i primijeni. Idimo u kuću. Sunce je već jako, prejako. Kao za početak nevremena. I vi ste umorni zbog probdjevene noći.«

»Kuća ima visoku sobu, prostranu i svježu. Moći ćete počinuti«, kaže Ilija.

Uzlaze uz vanjske stube. Ali samo se apostoli ispruže na rogožinama. Isus izađe na terasu kojoj je jedan kut u sjeni vrlo visokog hrasta i uroni u svoje misli.

Iako Bog dopušta da čovjek izvrši ono što svojevoljno izabere, zato da ga pročisti i utvrdi u milosti, ili da presudi da je zaslužio kaznu, njegova se krivnja ne smije umanjivati, ni s kojeg razloga

Bog je čovjeku dao um za shvaćanje, razbor da se ravna kao razumno stvorenje, savjest za savjetnicu, Zakon, zato da zna kako će se vladati, slobodu zato da zasluži ono što hoće zaslužiti: Boga i slavu, ili pakao i prokletstvo. Povrh toga, dao mu je milost ili određenje za milost da bude poticaj ili sredstvo za nadgradnju gore spomenutih stvari, do razine koja je kadra učiniti da on na svet način žudi za onim što je nadnaravno i za Bogom. Prema tome, u razumnom bi se čovjeku, u razboritom, savjesnom, slobodnom, a osobito i onome koji, poučen u vjeri, pozna svoju konačnu svrhu i božanski Zakon, morala naći samo djela koja Zakon propisuje. Poznavanje svrhe potiče da se takva djela izvršavaju, dok razum i savjest pokazuju da su ona dobra svima, i onima koji ne poznaju objavljene vjere, za postignuće vječne nagrade. Ljudski um, pa i milošću najprosvjetljeniji, vječnu nagradu priznaje beskrajno većom od svakog mogućeg pojma radosti koji vjernik može zamisliti. Ali, katkada se dogodi da čovjek, radeći protiv razuma, od svoje slobode napravi jaram najokrutnijeg ropstva, ropstva zloduha i grijeha, pretpostavivši zlo dobru. I tada, iako Bog dopušta da čovjek izvrši ono što svojevoljno izabere, zato da ga pročisti i utvrdi u milosti, ili da presudi da je zaslužio kaznu, njegova se krivnja ne smije umanjivati, ni s kojeg razloga. Jer, ako je istina da čovjek pod utjecajem Božjim i poticajem Sotoninim može činiti dobro i zlo, nije manje istinito da bi čovjek morao slijediti samo Boga koji ga u svojoj ljubavi poziva i od kojega je on primio sve one darove naravne, moralne i nadnaravne koji su sposobni učiniti ga djetetom Božjim, baštinikom Neba.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: https://sites.google.com/site/jeshuahdinazareth/emaus