Tama i prozor

Noć je bila teška.
Isprekidana nemirom.
Oči mi se zatvaraju.
Nešto me snažno vuče unatrag,
u mrak.
…
Prozor!
Vidim sunce!
Ne mogu ga dotaknuti,
ali ono grli mene,
ne poštujući umjetno stvorene
prozirne barijere.
Prozor dopušta svjetlu ući,
ali meni brani na svjetlo izaći.
Moram ga otvoriti,
da se u suncu umijem,
i s Tobom, Bože,
započnem dan.
… da na noć ne mislim,
da ju rasvijetliš,
kao da je bilo nije.

Tvoj zaborav je smrt…

Ne zaboravi me Ti, Vječna Svjetlosti,
jer prestat ću disati,
jer Tvoj zaborav je smrt.

Svijećnjak moj
nemoj ispred sebe maknuti,
svijeća će se moja ugasiti,
ja prestat ću zauvijek gorjeti,
jer Tvoj zaborav je smrt.

Pronađi nešto po čemu ćeš me se sjetiti,
barem se spomeni
da si me Ti želio imati,
jer Tvoj zaborav je smrt.
…
Ako majka dijete može ostaviti,
za čedo svoje sućuti ne imati,
Ljubav ne može zaboraviti,
Ljubav čezne ljubiti.

Autorica: Marija Šahinović