Svjedočanstva

ČUDESNO OZDRAVLJENJE Mlada Talijanka svjedoči o ozdravljenju od tuberkuloze po zagovoru Padre Pija Martina Ghini jedna je od mnogih koji su čudesno ozdravili po zagovoru Padre Pija, nakon što su liječnici od nje digli ruke!

Mlada Talijanka svjedoči o ozdravljenu od tuberkuloze po zagovoru Padre Pija

Oboljela sam od tuberkuloze

Rođena sam u Emiliji i zbog niza nesretnih okolnosti nisam imala sretno ni djetinjstvo ni mladost. Počela sam raditi u svojoj devetoj godini kako bih preživjela. Bila su to teška vremena u kojima sam se morala prilagođavati različitim okolnostima i događajima u svom životu. Za vrijeme rata, radila sam u kemijskoj čistionici u Bolonji punoj otrovnog isparavanja što je, kao i rad s kiselinom, naštetilo mom zdravlju.


Četrdeset i pete godine, moja prijateljica, koja se dobro snašla u Milanu, pronašla mi je posao u pletionici i ja sam, bez oklijevanja, prihvatila taj posao i preselila se u lombardijsku metropolu. Bila sam puna snova, ali, kao i mnoge mlade djevojke u tim poslijeratnim vremenima, bez novca. Snalazila sam se kako sam znala i umjela. Malo sam jela, trpjela sam hladnoću i mnogo radila. Budući da sam bila posljednja koja se zaposlila, u pletionici sam morala raditi najteže poslove. Odredili su me za rad u pakirnici, a za taj je posao trebala fizička snaga. Podnosila sam sve to, nadajući se boljim danima, no moje se zdravlje stalno pogoršavalo. Pred kraj te godine (1945.), počela sam se osjećati loše. Osjećala sam slabost, kašljala sam i predvečer mi se podizala tjelesna temperatura. Trebala sam se liječiti, ali nisam htjela izostajati s posla jer sam se bojala da ću dobiti otkaz. Nastavila sam dolaziti na posao čak i s visokom temperaturom. Mislila sam da je to obična gripa koju ću ‘prehodati’. Međutim, dan za danom, moje se stanje pogoršavalo, a kašalj se stalno pojačavao. Jednog jutra, tek nakon što sam se probudila, za vrijeme jakog napada kašlja počela sam izbacivati krv. Uplašila sam se i odmah otrčala liječniku. Bilo je prekasno. Liječnik je pronašao sjene na mojim plućima i odmah me poslao specijalistu, koji je na rendgenskoj snimci vidio da imam bilateralnu tuberkulozu u poodmaklom stadiju. „Vi hitno trebate u bolnicu na liječenje“, rekao mi je profesor.

Sljedećeg dana, s profesorovom sam uputnicom otišla u bolnicu Litta u ulici Sforza, ali u toj bolnici nije bilo slobodnog kreveta. „Vrati se sutra“, rekli su. Vratila sam se sljedećega jutra, no ni tada nije bilo slobodnog mjesta. Tako sam se vraćala svakog jutra, punih mjesec dana. Naravno da se moje zdravlje svakim danom sve više pogoršavalo. Kad sam konačno uspjela ući u bolnicu, bila sam toliko slaba da sam jedva stajala na nogama. Počeli su s liječenjem, ali bez ikakva uspjeha. Moje je stanje bilo ozbiljno, jer moja bolest nije reagirala na lijekove. Bila je potrebna operacija. Osam su me puta operirali, ali i to bez ikakva uspjeha. Tada su me iz Milana prebacili u Garbagnate, gdje mi se stanje nastavilo pogoršavati. Nisam mogla jesti. Pluća su mi bila puna tekućine koju su mi redovito odstranjivali, no nisam mogla ležati, jer me u tom položaju tekućina u plućima gušila. Neprestano sam imala visoku temperaturu. Sa 65, moja je tjelesna težina pala na 46 kilograma.

Fratar mi se ukazao u snu

Nakon dvije godine te kalvarije, za mene više nije bilo nade. Liječnici su samo čekali moju smrt. Zaista, polako sam umirala. Jedne večeri, liječnik je rekao časnoj sestri Ambroziji koja je radila u toj bolnici kao medicinska sestra i njegovala me, da pripremi sveto ulje za posljednju pomast te obavijesti moje roditelje kako mi je ostalo još malo sati života. Čula sam njegove riječi, no nisam reagirala. Bila sam toliko uništena, umorna od trpljenja, da sam smrt smatrala oslobođenjem.  No, te se noći dogodilo čudo. Kao što sam rekla, više gotovo uopće nisam mogla spavati. Nisam se mogla ispružiti, jer bih se ugušila, te sam ležala u svojoj postelji s nekoliko jastuka iza leđa. U tom bih položaju svako malo, zbog velike slabosti, zadrijemala. Te noći, u tom stanju polusna, imala sam viziju. Sigurna sam da nisam sanjala. Činilo mi se da se nalazim u blizini kuće u kojoj sam rođena, na livadi na kojoj sam se igrala kao djevojčica. Livada je bila zelena i puna cvijeća. Ugledala sam fratra s bradom. Smijao se. Kad mi se približio, rekao mi je: „Ne boj se. Moli Isusa i ozdravit će te“. Podigao je ruku i blagoslovio me. Tada je to isto ponovio tihim, sigurnim glasom, s blagim osmjehom na licu.

Vizija i riječi koje sam čula odmah su me oslobodile obamrlosti u kojoj sam se nalazila. Moj se um razbistrio. Pitala sam se što se dogodilo i što to sve znači. Željela sam se povjeriti sestri Ambroziji, no bio je kasni noćni sat i nje nije bilo ondje. Strpljivo sam čekala do jutra. Osjećala sam neku čudnu radost, neku neobičnu snagu, želju da govorim, koju nisam osjećala mjesecima. Čim sam ugledala sestru Ambroziju, rekla sam: „Majko, molim Vas, donesite mi kavu“. Sestra me začuđeno gledala. Tjednima nisam ništa tražila, jer kad god bih nešto pokušala progutati, istog bi trenutka sve ono što sam progutala morala povratiti. „Dajmo joj kavu“, reče sestra Ambrozija, obraćajući se drugoj sestri, „jadna djevojka, to joj je posljednja želja.“ Sestra Ambrozija donijela mi je kavu i s čuđenjem promatrala kako pijem bez povraćanja.

Ni traga bolesti

Tad sam joj ispričala svoju viziju. Pažljivo me slušala, ali je odmahnula glavom misleći da već haluciniram u agoniji. U 11 sati zatražila sam pečenu jabuku i pojela ju bez ikakva problema. Sestra Ambrozija počela me promatrati sa sve većom znatiželjom. U podne su mi donijeli pismo. Bilo je od jednog prijatelja s posla. Pisao mi je iz San Giovanni Rotonda. U pismu je stajalo kako je, znajući da sam teško bolesna, otišao do Padre Pija zamoliti ga za milost mog ozdravljenja. U omotnici je, uz pismo, priložio fotografiju Padre Pija. Čim sam ju ugledala, uskliknula sam: „To je fratar kojeg sam sinoć vidjela!“ Pozvala sam sestru Ambroziju i pokazala joj fotografiju. „To je Padre Pio“, rekla je i od tog sam trenutka počela ozbiljno razmišljati o tome što mi se dogodilo. Časna sestra Ambrozija sve je ispričala liječnicima. Svi su bili znatiželjni i došli me vidjeti.

Osjećala sam se odlično. Počela sam normalno jesti. Vrlo sam brzo počela dobivati na težini i vratila mi se snaga. Liječnici nikako nisu mogli objasniti moj nagli oporavak. Nakon nekoliko dana, mogla sam ustati iz kreveta i počela sam hodati. Snaga mi se iz dana u dan čudesno obnavljala. Kad sam se počela sasvim normalno osjećati, otpustili su me iz bolnice. Na odlasku, liječnik mi je savjetovao neka budem razborita, da izbjegavam napore, hladnoću, putovanja. „Ako se ne želiš vratiti natrag u bolnicu“, rekao mi je, „moraš se strogo pridržavati uputa koje sam ti napisao.“ Umjesto toga, po povratku kući, vratila sam se poslu i radila veoma naporno. Osjećala sam se snažno i željela sam se dokazati. Vratila sam se u tvornicu, no kasnije sam započela vlastiti posao. Moje je ozdravljenje bilo potpuno. Mnogo godina kasnije, saznala sam kako zbog toga što sam preboljela tuberkulozu, po zakonu imam pravo na prijevremenu invalidsku mirovinu pa sam je i zatražila. Pozvali su me na liječnički pregled i pregledavši moja pluća, ustanovili da su savršeno zdrava te su pomislili kako sam ih htjela prevariti. Pokušala sam tri puta, donoseći im obilje dokumentacije iz bolnice u kojoj sam bila liječena, no na rendgenskoj snimci nije bilo ni traga bolesti zbog koje sam trebala umrijeti.

Ulomak iz knjige Padre Pio: čudesan život autora Renza Allegrija. Dozvola za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Priredila Gabriela Jurković; Book.hr

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh