Razmišljamo o evanđelju

NAJVAŽNIJA ZAPOVIJED

„Čemu ovih mojih nekoliko desetljeća na ovoj zemlji? Čemu ovo sve služi, čemu živim? Za što živim?“ „Koja je svrha života?“ Evo odgovora… :-)

Čemu ovih mojih nekoliko desetljeća na ovoj zemlji Čemu ovo sve služi, čemu živim Za što živim

Ovo je prva zapovijed. Druga je pak ovoj slična.

28Tada pristupi jedan od pismoznanaca koji je slušao njihovu raspravu. Vidjevši da im je dobro odgovorio, upita ga: „Koja je zapovijed prva od sviju?“ 29Isus odgovori: „Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. 30Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!“ 31„Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.“ 32Nato će mu pismoznanac: „Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. 33Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve.“ 34Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: „Nisi daleko od kraljevstva Božjega!“ I nitko se više nije usuđivao pitati ga.


Evanđelje po Marku 12,28b-34

Pitanje nad pitanjima

Isusovi protivnici smjenjuju se pred njim na tekućoj vrpci. Najprije smo imali farizeje i herodovce koji mu postavljaju zamku, potom imamo saduceje koji pitaju spram uskrsnuća mrtvih u slici one žene koja je imala sedmoricu muževa, a danas imamo jednoga pismoznanca koji mu postavlja pitanje nad pitanjima, pitanje spram najvažnije zapovijedi u Zakonu. Sve same klopke, zamke, žele ga uhvatiti u riječi. Čovjek može pitati zainteresirano, neutralno, onako usput, ili pak životno pitati. Sva su pak ova pitanja iz zla i pokvarena srca koja misle kako Isusa upropastiti, a s druge strane imamo Isusa koji savršeno mirno i hladno, s jasnoćom i smirenošću daje odgovore.

Čini se da je ovaj pismoznanac pristupio Isusu bez pozadinskih, zakulisnih misli, ne da bi ga iskušao ili mu stavio neku stupicu kako bijaše u prethodnim prizorima. On dolazi i pita spram najvažnijega propisa u Zakonu. Zapravo on pita spram onoga što je to najvažnije u životu, do čega nam je najviše stalo. I svatko od nas zna za takva pitanja. Ako je netko u očaju, pita se, čemu zapravo još živi. Ako se netko dosađuje, on se i nehotice pita, koji je smisao njegova života. Samo kad se čovjek osjeća zbiljski sretnim, takva pitanja ne naviru. Onda se odgovor nameće sam po sebi. Ali na kraju ipak čovjek postavlja sebi pitanje: Čemu ovih mojih nekoliko desetljeća na ovoj zemlji? Čemu ovo sve služi, čemu živim? Za što živim?

Slijedi glas svog srca

Na pitanje Isus ne odgovara informacijom ili poukom, nego molitvom koju svaki vjerni Židov mora svakodnevno višekratno moliti: „Šema Israel! – Čuj, Izraele!“ Odgovor pretače u molitvu upravo kao što i psalmi pozivaju cjelokupno stvorenje da slavi Gospodina svojim opstojanjem, svojim životom. Poziva sve, i živu i mrtvu prirodu, da se uključi u hvalospjev stvorenja, kako je to kasnije oživotvorio i Franjo Asiški u svome Hvalopoju stvorenja. Isus, odgovarajući na postavljeno pitanje molitvom, jasno odgovara kako je središnjica svega morala i sve etike u ljubavi. Čovjek duguje Bogu ljubav. To je samo uzdarje koje on kao grješno stvorenje može dati Bogu. I ljudski će odgovor uvijek zaostajati za onim što Bog od nas očekuje. Stoga čovjek treba napregnuti sve duševne i intelektualne sile kako bi odgovorio na ljubav prema Bogu.

Što hoće Isus navođenjem odgovora iz knjige Ponovljenog zakona? Želi samo reći: Slijedi glas svoje savjesti, svog srca. Slijedi onaj kompas koji ti je usađen u srce i pamet samim time što si Božja slika. Nosiš na sebi Božji autogram, potpis i svojim životom samo trebaš dopisivati ono što je započeo Bog stvarajući te i šaljući te na svijet. Cijelo stvorenje na svoj način stvara prekrasnu harmoničnu simfoniju koja se stapa u veličajnu pjesmu stvorova (poput Beethovenove ‘Ode radosti’, ili tolikih poziva u psalmima da sve živo veliča, tj. ljubi i hvali Gospoda). Ne smiješ se Boga bojati kao zakonodavca koji svaki čas samo vreba ne bi li te uhvatio u kakvom prijestupu ili grijehu. Nauči se u njemu promatrati Oca koji voli i vodi svoje dijete.

Pronađi tog Boga i služi mu, i onda ćeš ispuniti svoje poslanje u svijetu

Nije li se u povijesti Izraela, tj. tvog naroda (ako želimo staviti ove riječi u usta Isusu kao odgovor protivnicima), taj Bog pokazao kao Bog otaca? I nije li vjerovanje odnosno povjerenje u tog Oca bilo ravno prodoru u slobodu, novi život, odbacivanju lanaca, napuštanju ropstva, prividne zbrinutosti koja nije davala nikakve šanse za nekakvo makar kakvo-takvo sutra (jer, Egipat je ‘kuća ropstva’, robovanja)? Nije li posluh njegovu glasu bio ravan dolasku u vlastitu zemlju, u sreću, u pravi život? Dakle, pronađi tog Boga i služi mu, i onda ćeš ispuniti svoje poslanje u svijetu. Tad ćeš biti cjelovit čovjek, nepodijeljen, snažan za nove zaveslaje, nova obzorja. Na to poziva Isus i želi nas oduševiti za isti stav. Ljubljen si i uzvrati ljubav.

Srčika Isusova navještaja – naime, ljubav prema Bogu i bližnjemu – ima dvije osovine. Ono što čovjek duguje Bogu uvijek se događa u ophođenju s ljudima. Zato će Isus navesti i onu čuvenu prispodobu o konačnom sudu gdje je on prisutan u svakome najmanjem bratu. Svatko nosi u sebi Očevu sliku, Božju sliku i priliku. Svatko od nas treba spoznati kako se smisao njegova života ozbiljuje u odnosu prema onima s kojima živi. Kad čovjek prihvati bližnjega, prihvaća i samoga sebe. A ako ne voli samoga sebe, kako onda može voljeti bližnjega?

Ljubim i volim, dakle jesam

U vremenu hladne tehnike i računala čovjek je negdje na rubu. Ostavljen i osamljen, neljubljen i neprihvaćen. Zato posvuda iskorak u poroke, zlo, grijeh, drogu. Čovjek želi iskoračiti iz hladna svijeta. Ako na početku novovjeke filozofije stoji tvrdnja, aksiom Cogito, ergo sum, današnji čovjek žudi za tim da bude ljubljen. Stoga bi se onaj aksiom dao prereći i kazati: Amor, ergo sum – ljubljen sam, dakle jesam, postojim. Netko nas je htio, netko nas je uzljubio, zato postojimo na ovoj zemlji.

Voljen sam, ljubljen sam, dakle jesam. Odnosno, ljubim i volim, dakle jesam. I nema veće zapovijedi od te. Slijediti je, živjeti je i životom tumačiti. To je onda pravo životno ispunjenje koje od nas očekuje Isus. A što čine oni koji nisu voljeni i ne znaju voljeti, vidimo iz svog najbližeg okružja: znaju samo iz rušiteljske mržnje razarati i ubijati i voditi ratove. Žalosno je kad se psihopatološki tipovi domognu vlasti i demagoški povuku za sobom mase u nesmiljenu propast i mržnju. Tko nije iskusio ljubav, ne može je ni uzvratiti, i onda mu je cijeli svijet samo konkurent kojega treba ukloniti s puta. Gospod je pak stvorio zemlju da bude zavičaj i obitavalište svih u ljubavi i razumijevanju.

Autor: fra Tomislav Pervan. Izvor: Medjugorje.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh