Foto: Rotation.org

Lk 2, 22-40
Vidješe oči moje spasenje tvoje.

 Šimun je čekao kroz cijeli svoj dugi život prije nego što je „vidio Svjetlo“, prije nego što je saznao da se ispunilo Božje obećanje. Ali nije nikada sumnjao

 Vidim kako iz jedne skromne kućice izlaze dvije osobe. S vanjskih stuba silazi vrlo mlada majka s djetešcem na rukama, zamotanim u bijelo platno.

Blijeda i plava, okretna i ljupka u svakom svome činu. S velikom brižljivošću nosi svoje Djetešce

Prepoznajem ovu našu Mamu. Uvijek je to Ona, blijeda i plava, okretna i ljupka u svakom svome činu. Odjevena je u bijelu haljinu s blijedoplavim ogrtačem u koji je zamotana. S velikom brižljivošću nosi svoje Djetešce. Na podnožju stubišta čeka je Josip pokraj smeđeg magarčića. Josip je odjeven u tuniku i ogrtač, sve u jasno smeđoj boji. Gleda Mariju i smiješi joj se. Kad Marija stigne do magarčića, Josip prebaci magarčićeve uzde u lijevu ruku i uzme načas Dijete, koje mirno spava, da se Marija uzmogne bolje smjestiti na magarčevu sedlu. Zatim joj vraća Isusa i krenu na put.

Josip ide uz Mariju, držeći uvijek za uzdu magarčića i pazeći da magare ide ravno i bez posrtaja. Marija drži na krilu Isusa, kao iz straha da mu hladnoća ne bi naškodila zaogrne ga okrajkom svoga ogrtača. Dvoje supruga malo govore, ali se često smiješe jedno drugome.

Put postaje vrlo težak, bilo zbog prometa koji svaki čas zaustavlja magare, bilo zato što se magare spotiče o kamenje i rupe, a to uznemiruje Mariju i Dijete

Cesta, koja nije uzor-cesta, vijuga kroz ogoljelo polje koje godišnja dob čini takvim.

Pokoji putnik susreće se s njima ili ih dostiže, ali rijetko.

Napokon se pokazuju kuće i zidine koje okružuju grad, Marija i Josip ulaze u nj na jedna vrata i nastavljaju ići po vrlo neravnom gradskom pločniku. Put postaje vrlo težak, bilo zbog prometa koji svaki čas zaustavlja magare, bilo zato što se magare spotiče o kamenje i rupe koje zamjenjuju nestale kamenove, a to uznemiruje Mariju i Dijete.

Cesta nije ravna. Uzlazi, iako polagano. Uska je između visokih kuća s uskim i niskim vratašcima i s rijetkim prozorima prema putu. U visinama pokazuje se nebo u mnogo malih izrezaka plavetnila između kuća i kuća ili radije između terasa i terasa. Dolje na putu je mnoštvo ljudi i čuje se graja, i ljudi se komešaju, bilo da idu pješice, bilo da jašu na magarčićima, bilo da vode natovarene živine. Drugi se opet guraju iza jedne karavane deva koja zakrčuje put. Na jednom mjestu prolazi s velikom bukom cokula i oružja patrola rimskih legionara, koji nestaju iza svoda postavljenog opkoračke, vrlo uskog i kamenitog puta. Josip skreće nalijevo i nastavlja put po široj i ljepšoj cesti. Na dnu ceste vidim nazupčani zid koji već poznajem. Marija sjaše s magarčića kod jednih vrata gdje je mjesto za magarce. Kažem »mjesto« jer je jedna vrsta šupe, bolje krovna zaštita gdje je razasuta slama i gdje su kolci s kolutima da se tu mognu privezati četveronošci. Josip dade nekoliko moneta jednom čovječuljku koji je dotrčao i koji s njima pribavi malo sijena, te zacrpe s jednim kablom vode s primitivnog izvora koji se nalazi u jednom kutu i daje piti magarčiću.

Zatim stigne Mariju i oboje ulaze u hramski prostor. Najprije se upućuju prema dvorištu gdje su oni koje je Isus kasnije izvrsno išibao: prodavaci grlica i janjaca i mjenjači novca. Josip kupi dva bijela goluba. Ne mijenja novac. Znači da već ima ono što mu treba.

Marija predaje svećeniku svoje Dijete, koje se sada probudilo i kruži svojim nevinim očicama začuđenim pogledom dojenčeta od nekoliko dana…

Josip i Marija upućuju se prema pokrajnjim vratima koja imaju osam stuba, kako to – čini mi se – imaju sva vrata, tako da kocka Hrama bude uzdignuta iznad tla. Ta vrata imaju veliko predvorje, kako je to kod kapija naših gradskih kuća, da vam dadnem ideju, ali još prostranije i ukrašeno. U njemu se nalaze s desne i s lijeve strane dvije vrste oltara ili dvije pravokutne konstrukcije. Ispočetka ne znam kakva im je svrha. Nalik su na niska korita, jer je nutarnja strana nekoliko centimetara niža od vanjskoga ruba.

Jedan se svećenik žuri ovamo. Ne znam je li ga Josip pozvao ili je došao sam od sebe. Marija prikaže dvije siromašne golubice i ja, koja shvaćam njihovu sudbinu, skrećem pogled drugamo. U mi oči padaju ukrasi vrlo teškog portala, stropa, atrija. Ipak mi se čini, onako ispod oka, da svećenik škropi Mariju vodom. Mora biti voda jer ne vidim mrlja na njezinoj odjeći. Zatim Marija, koja je zajedno s golubima dala svećeniku hrpicu novca (zaboravila sam to reći) ulazi s Josipom, u pravi Hram, a prati je svećenik.

Gledam na sve strane. To je vrlo ukrašeno mjesto. Skulpture od anđeoskih glava, palmi i ukrasa nalaze se na stupovima, zidovima i na stropu. Svjetlo prodire unutra kroz jedinstvene duge i uske prozore koji su, razumije se, bez stakla, i koso usječeni u zid. Mislim, da je na taj način spriječeno da unutra prodire voda za pljuskova.

Marija pođe sve do određenog mjesta, a zatim se zaustavi. Nekoliko metara udaljene od nje nalaze se druge stube i nad njima se opet nalazi neka vrsta oltara. Iza njega je opet jedna druga konstrukcija.

Opažam da sam mislila da se nalazim u Hramu, a bila sam naprotiv u mjestu koje opkoljuje pravi Hram ili Sveto, iza kojega, čini se, ne može unići nitko osim svećenika. Ono što sam ja držala Hramom bilo je samo zatvoreno predvorje koje s tri strane okružuje Hram, gdje je zatvoren Tabernakul. Ne znam jesam li dobro rastumačila. Ali nisam ni arhitekt ni inženjer.

Marija predaje svećeniku svoje Dijete, koje se sada probudilo i kruži svojim nevinim očicama začuđenim pogledom dojenčeta od nekoliko dana.

Tu ima ljudi koji znatiželjno gledaju. Kroz njih si krči put pognuti i šepavi starčić, koji se opire o štap. On se približi Mariji i zamoli je…

On ga uzima na ruke i podiže ga ispruženih ruku, okrenut prema Hramu, stojeći nasuprot onoj vrsti oltara koji stoji na vrhu stubišta. Obred je završen. Dijete je vraćeno Mami i svećenik odlazi.

Tu ima ljudi koji znatiželjno gledaju. Kroz njih si krči put pognuti i šepavi starčić, koji se opire o štap. Mora da je jako star, rekla bih sigurno preko osamdeset godina. On se približi Mariji i zamoli je da mu na čas dadne mališana. Marija mu ga dadne smiješeći se.

Uvijek sam mislila da Šimun pripada svećeničkom staležu, a naprotiv on je obični vjernik, barem sudeći prema odjeći. Uzima ga, ljubi ga. Isus mu se smiješi nesigurnim smiješkom dojenčeta. Čini se da ga znatiželjno promatra, jer starčić plače i smije se u isto vrijeme, a suze su mu blistav ukras koji teče između bora, i ostaju kao biseri na dugoj i bijeloj bradi, prema kojoj Isus pruža ručice. Isus je to, ali je uvijek djetešce, i što se miče pred njim privlači njegovu pažnju i daje mu volju da pograbi onu sijedu bradu da bolje shvati što je. Marija se i Josip smiješe, a i prisutni koji hvale ljepotu Mališana.

Uvijek sam mislila da Šimun pripada svećeničkom staležu, a naprotiv on je obični vjernik. Bradati i uobraženi sinedristi gledaju ga ironičnim sažaljenjem. Morali su misliti da je…

Čujem riječi svetog starca i vidim začuđeno lice Josipovo, i potreseno lice Marijino, i onog malog mnoštva što je dijelom začuđeno i dirnuto, a dijelom, na riječi starca, obuhvaćeno radošću. Među njima se nalaze bradati i uobraženi sinedristi koji kimaju glavom, gledajući Šimuna ironičnim sažaljenjem. Morali su misliti da je sišao s uma zbog starosti.

Marijin se smiješak ugasi u vrlo živoj bljedoći kad joj Šimun naviješta bol. Koliko god Ona o tom zna, ta joj riječ probada dušu. Približi se više k Josipu, Marija, da se ohrabri i u svojoj boli pritisnu Dijete na grudi i pije, kao ožednjela duša, riječi Ane, koja, kao žena, ima sućuti za njezino trpljenje i obećaje joj da će joj čas boli Vječni zasladiti nadnaravnom snagom.

»Ženo, Njemu koji je dao Spasitelja svome narodu, neće manjkati moć da dade svog anđela da te utješi u tvojoj boli. Nikada nije manjkala pomoć Gospodinova velikim ženama Izraela, a ti si mnogo veća od Judite i Jaele. Naš će ti Bog dati srce od najčistijeg zlata da se odupreš moru boli, po kojoj ćeš biti najveća Žena, Majka svih stvorenja.  A ti, Dijete, sjeti se mene u času svoga poslanja.«

Prva poruka: Ne otkriva se istina svećeniku zaronjenu u obrede, ali odsutna duha, nego jednom običnom vjerniku

Govori Isus: »Dvije pouke proistječu za sve iz opisa koji si dala. Prva poruka: Ne otkriva se istina svećeniku zaronjenu u obrede, ali odsutna duha, nego jednom običnom vjerniku. Svećenik uvijek u kontaktu s Božanstvom, zaokupljen onim što se odnosi na Boga, posvećen svemu što je više od tijela, trebao je odmah intuicijom spoznati tko je Dijete što se prinosi onoga jutra u Hramu. Ali, da bi mogao uočiti, bilo je potrebno da ima živi duh. Ne samo odjeću, koja pokriva duh, koji, ako i nije mrtav, jako je uspavan. Duh Božji može, ako hoće, zagrmjeti i potresti poput groma i potresa i najotupljeniji duh. To može. Ali općenito, jer je Duh reda kao što je Red Bog u svakoj svojoj Osobi i načinu djelovanja, On izlijeva i govori, ne kažem gdje je zasluga dovoljna da primi njegovo izlijevanje – onda bi se jako malo puta izlijevao, i ti sama ne bi bila upoznala Njegovih svjetala – nego ondje gdje vidi „dobru volju“ da se zasluži Njegovo izlijevanje. Kako se iskazuje ta dobra volja?

Kako se iskazuje ta dobra volja? Životom, koliko vam je moguće, cijelim u Bogu. Ne u ‘nabožnim’ praksama, nego u molitvi. Manja je razlika između noći i dana, nego što je između tih praksi i molitve…

Životom, koliko vam je moguće, cijelim u Bogu. U vjeri, u poslušnosti, u čistoći, u ljubavi, u velikodušnosti, u molitvi. Ne u ‘nabožnim’ praksama, nego u molitvi. Manja je razlika između noći i dana, nego što je između tih praksi i molitve. Ova je sjedinjenje duha s Bogom, iz kojeg izlazite ojačani i odlučniji da budete uvijek više s Bogom. A ta praksa je bilo kakva navika, učinjena zbog različitih ciljeva, ali uvijek sebičnih, koja vas ostavlja onakvima kakvi jeste, štoviše, otežava vas krivnjom laži ili lijenosti.

Šimun je imao ovu dobru volju. Život ga nije poštedio od briga i kušnji. Ali on nije izgubio svoje dobre volje. Godine i događaji nisu načeli ni potresli njegovu vjeru u Gospodina, u njegova obećanja, i nisu izmorili njegovu dobru volju da bude uvijek dostojniji Boga. I prije nego što se oči vjernoga sluge zatvoriše svjetlu sunca, u očekivanju da se ponovno otvore Suncu Božjem što se rumenilo kroz otvorena Nebesa pri mom uzlasku nakon Mučeništva, Bog mu je poslao zraku Duha, koji ga je vodio u Hram, da mu dadne vidjeti Svjetlo koje je došlo na svijet. „Potaknut Duhom Svetim“, kaže Evanđelje. Oh! Kad bi ljudi znali kakav je savršen Prijatelj Duh Sveti! Kakav Vođa, kakav Učitelj! Kad bi ga ljubili i kad bi ga zazivali, ovu Ljubav Presvetog Trojstva, ovo Svjetlo od Svjetla, ovu Ljubav Presvetog Trojstva, ovo Svjetlo od Svjetla, ovaj Oganj od Ognja, ovu Inteligenciju, ovu Mudrost! Koliko biste više znali što je potrebno znati! Vidi, Marijo; vidite, djeco. Šimun je čekao kroz cijeli svoj dugi život prije nego što je „vidio Svjetlo“, prije nego što je saznao da se ispunilo Božje obećanje. Ali nije nikada sumnjao. Nikad nije rekao: „Beskorisno je da ustrajem u nadi i molitvi“. Ustrajao je. I postigao je da „vidi“ što nije vidio ni svećenik ni sinedristi puni oholosti i mraka: Sina Božjega, Mesiju, Spasitelja u onom nejačkom tijelu koje ga je grijalo i koje mu se smiješilo. Nasmiješio mu se Bog, to je bila prva nagrada za njegov častan i pobožan život, kroz moje djetinje usne.

„Potaknut Duhom Svetim“, kaže Evanđelje. Oh! Kad bi ljudi znali kakav je savršen Prijatelj Duh Sveti!

Druga pouka: Riječi Anine. I ona, proročica, vidje u Meni, novorođencu, Mesiju. I to bijaše naravno, jer bijaše proročica. Ali poslušaj, poslušajte što kaže mojoj Majci, potaknuta vjerom i ljubavlju. I od toga si načinite svjetlo za svoj duh koji dršće u ovim vremenima tmina i na ovaj Blagdan Svjetla: „Onome koji je dao Spasitelja, neće manjkati moć da dade svoga anđela da utješi tvoj, ‘vaš’ plač“. Mislite na to da je Bog dao Sebe sama da poništi djelo Sotone u dušama. I zar neće moći pobijediti sada sotone koji vas muče? Zar neće moći osušiti vaših suza, rastjerujući ove sotone i iznova šaljući mir svoga Krista?

Zašto ga to ne molite, s vjerom? S vjerom istinitom, moćnom, vjerom pred kojom strogoća Boga, rasrđenog zbog mnogih vaših grijeha, pada sa smiješkom, da primite oproštenje što znači pomoć, i da dođe njegov blagoslov kao duga nad ovom zemljom koja se utapa u potop krvi koji ste vi sami htjeli? Mislite: Otac, nakon što je kaznio ljude Općim potopom, reče sam Sebi i svojem Patrijarhu: „Neću više prokleti zemlje zbog ljudi, jer su osjećaji i misli ljudskog srca skloni na zlo sve od mladosti; zato neću udariti više sve živo kao što sam učinio“. I bio je vjeran svojoj riječi. Nije više poslao Općeg potopa. A vi koliko ste puta rekli i bijaste rekli Bogu: „Ako se spasimo ovaj put, ako nas spasiš, nećemo nikad više ratovati, nikada više“, i zatim zar niste uvijek ratovali još strašnije? Koliko puta, o lažljivi ili bez poštovanja prema Gospodinu i svojoj riječi? Ipak bi vam Bog pomogao još jedanput, kad bi ga veliko mnoštvo vjernika zvalo s vjerom i moćnom ljubavlju.

Poslušajte što proročica Ana kaže mojoj Majci, potaknuta vjerom i ljubavlju. I od toga si načinite svjetlo za svoj duh koji dršće u ovim vremenima tmina

O vi svi, kojih je premalo da biste bili protuuteg za mnoge koji uzdržavaju živom strogoću Božju, ostanite Mu ipak odani, usprkos groznom času koji predstoji i približava vam se od časa do časa i položite svoje muke i brige pred Božje noge. On vam može poslati i svoga anđela, kao što je svijetu poslao Otkupitelja. Ne bojte se! Budite sjedinjeni s Križem. On je uvijek pobijedio zasjede đavola koji dolazi s okrutnošću ljudi i sa žalostima života, u nastojanju da dovede do očaja, ili do odjeljenja od Boga, srca koje ne može zadobiti na drugi način.«

Ustanova Kristofori donosi vam audio zapis Valtortine knjige „Spjev o Bogočovjeku”. Snimljeno je 40 poglavlja prve knjige.

Budući da su troškovi ponovnog prijevoda i samog snimanja ogromni, svaki vaš je prilog dobrodošao, a svoje donacije možete uplatiti na račun Ustanove Kristofori, s naznakom: Za Valtortu.

Ustanova Kristofori Ivana Generalića 3, 48000 Koprivnica IBAN: HR 6223400091110182446 PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., Račkoga 6, Zagreb SWIFT CODE: PBZGHR2X

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com