Foto: Shutterstock

Želim stalno biti produktivan. Ako ne izvršim neki zadatak, ili se konstantno ne usavršavam, osjećam nemir. Jednostavno moram ustati s kauča i vježbati, pročitati filozofsku knjigu koju se pretvaram da razumijem, ili raditi u dvorištu. Uvijek sam mogao raditi cijeli dan, ali to nije dobra karakterna crta jer nas rad i produktivnost ne bi trebali definirati. Ako, na kraju dana, protekli dan procijenim uspješnim samo zato što sam cijelo vrijeme bio zauzet i dovršio mnogo projekata, to je problem. Zašto, kada analiziram uspješnost svoga dana, ne gledam jesam li se zaustavio da se igram s djecom? Jesam li zagrlio svoju ženu? Jesam li u miru popio šalicu kave na terasi prije odlaska na posao? Jesam li prošetao i gledao zalazak sunca?

Da bismo otkrili otajstvo našeg postojanja, zašto nas je Bog stvorio, moramo odvojiti vrijeme da mirno sjedimo, slušamo, obraćamo pažnju…

Čini se da je pretjerani rad obrambeni mehanizam. Zakopavamo se u puno posla jer bježimo od težeg zadatka – toga da mudro koristimo svoje slobodno vrijeme. Ako svaki dan obavljam puno zadataka, ne samo da ne moram razmišljati ni o čemu drugom nego odmah primam potvrdu. Međutim, ono što se zaista događa jest da se – koristeći svaki trenutak za rad – gušim. Nema prostora za disanje, slobodnog vremena za istraživanje ljepota u svome mjestu; izbjegavamo iskreno zaviriti u svoju nutrinu. Moj glavni zadatak nije biti produktivan, već voljeti druge i gledati duboko u istinitost Božjeg srca iz kojega izvire sav život. Od svoje sam djece naučio vrijednost neproduktivnog vremena. Neproduktivno vrijeme provedeno s ljudima koje volim nikada nije uzaludno. Ipak, tanka je linija između produktivnog slobodnog vremena i lijenosti. Zadovoljavanje loših navika ili provođenje previše vremena pred televizorom ili internetom je porok, a ne zdravi odmor. Postoji pravi način da ne radite ništa.

Danas je spomendan sv. Marte, žene koja se može nazvati zaštitnicom produktivnosti. Poznata je priča o tome kako je, kada su se u njihovom domu okupili Isus i njegovi učenici, Marta cijelo vrijeme pripremala hranu i brinula se za sve drugo što je bilo potrebno. U međuvremenu, njezina je sestra vrijeme provodila s gostima, slušajući Isusa. Koja je sestra bila produktivnija? Marija. Pretpostavljam da je Marta, nakon što je stavila podmetače za čaše i uzrujavala se oko toga je li zdjela čipsa još uvijek puna, naučila vrijednu lekciju. Da bismo otkrili otajstvo našeg postojanja, zašto nas je Bog stvorio, moramo odvojiti vrijeme da mirno sjedimo, slušamo, obraćamo pažnju. Ukratko, moramo izvana djelovati neproduktivni.

Ono što je Marta naučila, i ono s čim se još uvijek borim, jest da je u redu smiriti se i prihvatiti radost koja na moj put dolazi čak i bez uloženog truda

Često se ponašam poput Marte, pa sam puno razmišljao o svojim motivima i zašto se osjećam tako uznemireno kada ne radim naporno. Mislim da imam odgovor: imam problema s tim jer sam ponosan.

Ne vjerujem u vrijednost onoga što nisam sam pokušao napraviti. Kao katolik, čvrsto vjerujem da je moje postojanje dar. Ako sam živ i radostan, to je zato što mi je Bog to darovao. Nisam se sam stvorio. Nisam zaslužio ljubav svoje obitelji. (…) Sve je to dar. Ipak, borim se s ponosom i teško mi je prihvatiti dar, jer nisam uložio nikakav trud za to. Ono što je Marta naučila, i ono s čim se još uvijek borim, jest da je u redu smiriti se i prihvatiti radost koja na moj put dolazi čak i bez uloženog truda.

Zastanimo danas kako bismo promatrali nešto lijepo. Ne brinite o obavezama – hrani koju treba pripremiti, zadacima koje trebate izvršiti. Kao i Marta, imamo dva izbora – trčati za gomilom obaveza, ili odabrati bolji dio – duhovnu kontemplaciju i prihvaćanje dara radosnoga života. Vrijeme je da izaberemo bolji dio.

Izvor: Aleteia