Dogodilo se je to uvečer 29. ožujka 1640. godine i nije se ticalo nikoga izuzetnoga, nikakva aristokrata ili umjetnika, velikodostojnika, učenjaka, nikoga od osoba kojih se ljudska povijest sjeća s oduševljenjem. Božja se čudesnost jednako čudesno uvijek spušta do siromašnih, uživa u boravku sa siromasima: „Tko je neiskusan, neka se svrati ovamo!“ A nerazumnima govori: „Hodite, jedite od mojeg kruha i pijte vina koje sam pomiješala.“ (Izr 9, 4 – 5) Riječ „neiskusan“ dolazi od hebrejskog peti, kojom se opisuje koga naivna, mlada, bez životnog iskustva, koga je lako prevariti i zavesti, otvorena prema vanjskim sugestijama, nekritična, lakovjerna.

Nesreća ga je pretvorila u prosjaka i „bijednog“ čovjeka

Naivan siromašak bez sumnje bio je i seljak Miguel Pellicer, koji je k tomu bio lišen desne noge, koja mu je odrezana zbog gangrene koja je nastala nakon što ju je zdrobio kotač. Ali jedne noći probudio se je u kući svojih roditelja u Calandi, u Aragonu, sa zdravom desnom nogom. Dvije godine ranije amputirana je, a odrezani dio bio je zakopan u zemlju kod bolnice u Zaragozi, na udaljenosti više od sto kilometara od Calande. Nakon što je postao bogalj, Miguel Juan Pellicer hodao je na štakama i prosio u blizini svetišta Gospe od Pilara. Dvije godine bio je prosjak i čovjek „bijedan“ zbog nesreće koja mu se je dogodila. Svakodnevno je mazao batrljak uljem iz uljanica iz svetišta, moleći se radije sa zahvalom za spašen život nego vjerujući u mogućnost povratka noge. Ipak, 29. ožujka Miguel se je osjećao veoma iscrpljeno te je, odloživši protezu te štake u kuhinji, bacio se na ležaj. Čak nije mogao leći ni u svoj krevet, jer ga je rekvirirao vojnik koji je bio smješten u tu kuću.

Nije prošlo pola sata, kad je onamo ušla majka i osjetila ugodan miris koji se uznosio po prostoriji, a u svjetlu uljanice opazila je na svoje iznenađenje da sin ima obje noge i da su njegova stopala prekrižena jedno preko drugoga poput Isusovih na križu. Kad je zajedno s mužem probudila sina, on je najprije molio oca za oprost. Naime cijelu svoju mladost svađao se s ocem, što je dovelo do napuštanja roditeljskog doma prije tri godine. Sad je čudesno ozdravljenje bacilo svjetlo na nagomilane slojeve osjećaja, na potrebu pomirbe i mira. Miguel je nekoliko dana iznova učio hodati. Na novoj nozi pronađeni su stari ožiljci, a kad je otkopano mjesto na kojem je bila zakopana amputirana noga, pokazalo se da je pusto. Miguel Pellicer vodio je do smrti pobožan život hodočasnika, trudeći se izbjegavati ljudsku znatiželju i divljenje.

Ljudska bijeda i Božja čudesnost

Ljudska bijeda treba božje bogatstvo čudesnosti. Ako odbacimo masku lakomosti i prestiža, iluziju ponosa i nezasitnosti, Bog se uvijek može pokazati zapanjujuće velikodušan. Samo kada se ne bismo pretvarali da smo netko tko si može sve priuštiti, tko ne treba „milost“ ni od koga. Bijeda je nedostatak vjere u Krista, u njegove beskrajne mogućnosti. Siromaštvo otkriva čovjeku istinu o sebi, ali također i istinu o Bogu. Izbjegavajući siromaštvo, čovjek ne zna tko je, niti ne zna tko je Bog, jer ne može spoznati njegovu svemoguću čudesnost, čak i ako čita o njoj u priručnicima dogmatike. Bog umije promijeniti čije mišljenje a da ne upotrebljava nikakve racionalne argumente, niti da ga uvjerava četrdeset dana duhovnim vježbama, što, naravno, ne diskvalificira niti jedno, niti drugo…

Ulomak iz knjige „Nema više vremena!“ autora o. Augustyna Pelanowskog. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Priredila Gabriela Jurković