Foto:  Amin Moshrefi, Unsplash

Flaster

Ne prolazi, ne odlazi,

Samo se, katkad, vješto skrije,

Bol duboka, oštra, teška,

U kojoj nema čarolije…

Dođe s danima tmurnim, sivim,

Šapuće o greškama, odlukama krivim,

A na nju, poput flastera,

Lijepe se nada, ljubav i vjera!

Nježno mi stave osmijeh na lice,

Podsjećaju na tolike čudesne sitnice,

I bol, odjednom, postane blaža,

A neizbježnost postojanja draža!

Jedino što u tome vrtlogu mogu,

Jest prepustiti kormilo dragom Bogu!

Jer, tko se zanosi da ičim vlada,

Od vlastite oholosti nastrada!

Možda zvuči otrcano,

Reciklirano previše puta,

Ali istina je da duša

Bez Boga bespućem pluta!

Bol se podnosi lakše,

A tuga postane slaba i rijetka,

Kad dopustiš svome brižnom Ocu

Da stavi ti onaj flaster s početka!

❤️

Slavica Cvitanušić

Za Book.hr priredila A. P.