Foto: Youtube
Kći Billyja Grahama intervjuirana je u jutarnjem programu američke televizije. Voditeljica Jane Clayson ju je, u vezi s tragedijom koja se dogodila u New Yorku 11. rujna 2001. godine, upitala sljedeće:
„Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo?”
Mi smo mu sami odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio
Anne Graham dala je pronicavi odgovor: „Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i sami rastuženi, ali mi smo mu sami odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio.
Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?”
Čini mi se da je sve počelo kad je Madeline O’Hara (koja je poginula a njezino je tijelo nedavno pronađeno) da kako ne želi nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s tim složili.
Zatim je netko rekao: „Bolje je ne čitati Bibliju u školama…” Bibliju koja kaže: Ne ubij, ne ukradi, ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga, a mi smo se i s tim složili.
Kasnije je doktor Benjamin Spock rekao da ne moramo svoju djecu tući po stražnjici kad su zločesta, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka izvršio je samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli: „U redu”, jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je dobro za našu djecu.
Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?
Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju djecu kad se ne ponašaju ispravno.
A pedagozi u školama su odlučili da nijedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kad se loše ponaša, jer nikako ne žele loš publicitet. Mi smo se i s tim složili.
Kasnije je netko rekao:
„Dopustimo našim kćerima da pobace ako to žele, a to nećemo reći njihovim roditeljima.”
I s time smo se složili.
Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao:
„Dječaci k’o dječaci, učinit će to svejedno… dajmo im zato onoliko prezervativa koliko traže kako bi se mogli zabavljati koliko žele, ali njihovim roditeljima nećemo reći da su prezervative dobili u školi.”
Složili smo se i s tim.
Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega?
Tada su neki od izabranih na izborima rekli: „Nije bitno ono što radimo privatno sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli.”
Složivši se s njima, rekli smo:
„Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini što ga je volja sve dok smo zaposleni i dok ekonomija dobro stoji.”
Poslije toga, netko je rekao:
„Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela.”
Opet smo rekli OK.
Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i potom ih stavio na Internet. Mi smo rekli: „Dobro, jer i oni imaju pravo na slobodu riječi“.
Zatim je industrija zabave rekla:
„Napravimo TV programe i filmove koji potiču blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje.”
Odgovorili smo:
„Ma to je samo zabava, nema tu nikakvih posljedica; ionako nitko ništa ne uzima za ozbiljno.”
Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega?
I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe, ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo pronaći odgovor.
Mislim da se odgovor može vidjeti u rečenici: Žanjemo ono što smo posijali.
Čudno je da svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati, ne žele misliti i ne žele činiti ništa od onoga što kaže Biblija
Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja udaljuju Boga daleko od sebe, a onda se čude što svijet ide u pakao.
Zanimljivo je da ljudi vjeruju svemu onome što pišu novine, a protive se onome što piše u Bibliji. Čudno je da svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati, ne žele misliti i ne žele činiti ništa od onoga što kaže Biblija.
Neshvatljivo je da netko kaže: „Vjerujem u Boga”, a ipak slijedi Sotonu.
Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni. Nepojmljivo je kako smo odlučni u slanju tisuću igara i viceva e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, dvaput promislimo prije nego što odlučimo sudjelovati. Teško je shvatljivo kako se besramni, sirovi, vulgarni i opsceni sadržaji slobodno šire internetom, dok su javne rasprave o Bogu u školi ili na radnom mjestu uglavnom zaustavljene ili štoviše zabranjene zakonom. Bizarno je da se netko može „zapaliti” za Krista u nedjelju, dok je On nevidljiv u njegovu životu u ostalim danima tjedna.
Bog nikada ne ostavlja same u ovom svijetu zla i nepravde. Poslao nam je svoga Sina
Nemojmo zaboraviti da nas Bog nikada ne ostavlja same u ovom svijetu zla i nepravde. Poslao nam je svoga Sina, svakodnevno nam daje znakove da je tu, da strpljivo čeka nas poziv.
Možemo li ga čuti, prepoznati?
Gledaj, osluškuj, osjećaj…
Bog je tu.
On te ljubi.
Nikada nisi sâm.
Raduj se i budi sretan.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
