Foto: Shutterstock

Jeste li čuli priču o slabovidnoj zmiji koja je, nakon što je napokon nabavila naočale, shvatila da živi s cijevi za polijevanje vrta?

Previše muževa i žena je prošlo kroz slično iskustvo: nakon što su shvatili kakvi njihovi supružnici zaista jesu, doživjeli su šok. Prije su bili uvjereni da su savršen par sve dok nisu otkrili da pored sebe zapravo imaju beživotni komad plastike, bez imalo žara. Činjenica je da nitko zapravo potpuno ne poznaje osobu s kojom ulazi u brak. Steve i ja upoznali smo se 1963. dok smo živjeli na udaljenosti od 12 kilometara; zajedno smo išli u srednju školu, imali smo čak i neke zajedničke prijatelje… U svojim ranim dvadesetima zasigurno nismo mogli donijeti potpuno racionalnu odluku i potpuno se predano odlučiti za zajednički život. Ljubav nam je pomutila pamet. Brak je doista, za sve one koji se za nj odluče, jedan od najvećih rizika, bez obzira na to koliko se budući supružnici dobro poznaju. Doista nas prođu trnci kada se sjetimo koliko smo malo znali jedno o drugome. No, bez obzira na to, zavjetovali smo se i obećali da ćemo ostati zajedno. Kakav je na kraju postao naš brak?

„Je li moguće da ste pronašli takvu sreću?“

Odgovorit ćemo vam priznajući nešto što je nekima teško povjerovati. Učinit ćemo to svjesni da će time naša vjerodostojnost u srcima sumnjičavih čitatelja biti poljuljana. Evo našeg svjedočanstva: Priznajemo da su godine koje smo proveli u braku uistinu najbolje godine našeg života. Mi smo – pripremite se – sretno oženjeni! Kao što je neki suprug jednom prilikom rekao: „Uživam u svom braku kao što lokomotiva uživa vozeći i istražujući planet zemlju“. Nismo sasvim sigurni što je time mislio, ali sjaj njegovih očiju otkrivao je da je sretan čovjek. Možda se u čudu pitate: „Je li moguće da ste pronašli takvu sreću?“ Najbitnije je reći da smo na dan našega vjenčanja, 29. ožujka 1975., došli znajući da smo svoje živote predali, prije svega, Isusu Kristu; bili smo u dubini srca svjesni da naša najdublja čežnja nije usmjerena na ono čovječje u nama. Nadalje, pred oltar smo donijeli spoznaju da je jedino što nas kao pojedince može posve ispuniti, duhovna čežnja za Spasiteljem.

Toga sunčanog, proljetnog dana stajali smo pred propovjednikom s namjerom da jedno drugom ispunimo snove. Dakle, kao mladi smo imali milost spoznati da naša potpuna predanost u ovom životu ovisi o Božjoj prisutnosti u nama. Znali smo što trebamo činiti kako bismo s Bogom živjeli u miru – trebamo mu svakodnevno dopuštati da u nama oblikuje čisto srce (v. Ps 51,10). Možemo bez premišljanja reći kako su naša osobna nastojanja da najprije imamo odnos s Kristom, najviše doprinijela jedinstvu koje smo iskusili kao novopečeni mladenci. To se jedinstvo održalo do danas. U ovom se odlomku krije ono što uistinu mnogi muževi i žene ne izreknu jedno drugome:„ Želim znati sve tvoje najdublje želje i biti supružnik o kojem sanjaš, ali samo sam slab čovjek i dobro znam da to može učiniti jedino Bog.

Put prema oltaru

Također sam svjestan da te ne mogu usrećiti nego ti naprotiv mogu otežati život ili čak biti prepreka miru koji Bog želi unijeti u tvoje srce. Zaista ti želim pomoći, ali jedino On može učiniti da se tvoj duh zauvijek smiješi.“ Ako je ovo zaista najbitnija tvrdnja, zašto ona toliko puta ostaje neizgovorena? U mnogo slučajeva, odgovor leži u nevinom neznanju. Iako muževi i žene daju ozbiljna i plemenita obećanja da će usrećiti svoje supružnike, oni jednostavno nisu spoznali kako jedino Bog može i želi biti trajni izvor sreće. Premda smo nas dvoje u vrlo ranoj fazi naše veze imali sreće spoznati da smo kao ljudi ograničeni, tek smo nakon 20 godina braka uspjeli pronaći prave riječi koje objašnjavaju tu spoznaju. Vratit ćemo se na početak, te ćemo u sljedećim odlomcima opisati naš put prema oltaru.

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Vruće teme“ Stevea i Annie Chapman. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.