Foto: Shutterstock
Još davno, dok se uglavnom pisalo nalivperom, jedan je pisac odlučio poslati pismo svom prijatelju. Dugo mu je pisao, nabrajajući što ima novoga u njegovu životu. Nabrajao je sve čega se je u tom trenutku sjetio. Pismo je bilo zaista dugačko, na mnogo stranica većeg formata. Na kraju je završio riječima: „Dragi moj prijatelju, napisao bih ti kraće pismo, ali nisam imao vremena”.
Kad bi sve poruke današnjeg vremena bile napisane perom na papiru…
Doista neobična i, na prvi pogled, nelogična izjava. Ali ako o njoj bolje razmislimo, složit ćemo se da je itekako istinita. Potrebno je imati vremena kako bismo istakli ono najvažnije. Kako bismo bît i bitno oslobodili onog suvišnog. Mnogi današnji razgovori nalikuju na pismo ovog pisca. Često su predugački s previše informacija, a premalo poruka. Najveći postotak tih razgovora nevažni su podaci koji za vrlo kratko vrijeme neće uopće biti važni. A zamislimo sad ovo: sudionici tih razgovora često se tuže da nemaju dovoljno vremena. Jesmo li se ikad zapitali zašto je to tako?
Za razliku od pisca iz uvodnog dijela jedan je drugi pisac mudro napisao: „Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli!” (Ef 5,15-16) Bio je to sveti Pavao, koji nije pisao samo kako bi ispunio papir, već kako bi ispunio poslanje. Nije pisao u žurbi i nedostatku vremena, nego polako, provodeći vrijeme s Gospodinom. To je snažna poruka svakome od nas, jer nije da nam Bog na raspolaganje stavlja malo vremena nego ga mi ispunjavamo s previše toga nebitnog. Važni sadržaji nemaju slobodnog prostora jer su duboko zatrpani sve većim mnoštvom onog bezvrijednog. Kad bi sve poruke današnjeg vremena koje izgovorimo i pošaljemo elektroničkim putem bile, kao nekada, napisane perom na papiru, na svijetu više ne bi postojalo ni jedno stablo i ponestalo bi sredstva od kojeg se proizvodi tinta. Naše vlastite informacije uništile bi život na Zemlji. Ali, zar nam i ovako ne uništavaju, i to u sve većoj mjeri?
Ovozemaljski život je jedan i neponovljiv. Upravo zato ne smijemo pobrkati prioritete
Bog je osmislio vrijeme pod nebeskim svodom kao pripremu i pripravu za vječnost. Sigurno ga nije dao kako bismo ga beskorisno tratili. Besmisleni razgovori, suvišne informacije i nepotrebno natovarene obveze odnose nam vrijeme za odnose s Gospodinom i našim bližnjima. Služenje beskorisnom oduzima nam mogućnost istinskog služenja. A čovjek koji prestane služiti zapravo prestaje živjeti. On i dalje hoda svijetom, ali je njegov duhovni hod prestao.
Ovozemaljski život je jedan i neponovljiv. Upravo zato ne smijemo pobrkati prioritete. Samo ono što vrijedi na Nebu, ima vrijednost i na Zemlji. Sve ostalo je gomila raspadljivog papira s pukim informacijama. Mnogo vremena potrošenog ni za što. Ako ne želimo takav život, trebamo osloboditi vrijeme za Gospodina, kako bi On oslobodio nas od svega onog ludog i nepotrebnog.
Autor: Ivan Smoljić, dipl.uč.
