Foto: Shutterstock
Gorki su korijeni možda najsnažnija negativna sila u našem životu, jer razaraju ne samo nas nego i naše drage i bližnje. U ovom ćemo poglavlju otkriti dubinu i snagu gorkih korijena. Želimo međutim posve jasno naglasiti kako ne govorimo tek o snazi psihološkog očekivanja. (…) Ne umijemo kazati zašto se neke stvari pouzdano i hitro postižu već samim prihvaćanjem Isusa za Gospodara i Spasitelja, a zašto pak neki drugi skriveni grijesi negativnih sudova moraju biti konkretno ispovjeđeni i okajani, jer ćemo u protivnome žeti punu žetvu u skladu sa Zakonom. To znade samo Bog. (…)
Loši brakovi
Obratila nam se i jedna vrlo lijepa žena, koja je iza sebe imala tri katastrofalna braka. Svaki je put hodala s nježnim čovjekom punim ljubavi, ali se u njega nije uspjela zaljubiti te se naposljetku udala za pijanicu i nasilnika. Postojala je velika vjerojatnost kako će i idući brak završiti jednako. Dugo nam je dolazila na molitvu. U odnosu s čovjekom kojega je nazivala ocem nismo našli ništa tako ozbiljno i teško što bi moglo stvoriti sličan obrazac. Jednoga je dana, dok smo molili za nju, ljuljajući se naprijed-nazad, stala ponavljati: „Ja nemam oca. Nemam oca.“ Potom nam je priznala nešto što nam prije nije bila u stanju reći: kako joj je „otac“ zapravo bio samo poočim te kako je pravoga oca susrela samo jedanput, kada joj je bilo 18 godina. Bio je nasilna i piću sklona propalica koja je tukla njezinu majku dok je bila trudna s njome. U šestome mjesecu trudnoće otac je majku čvrsto primio za ruke i pritisnuo joj ih na leđa, dok je kći vrištala: „Mrzim te! Mrzim te! Ubit ću te!“ Nakon toga je zauvijek otišao. Dijete je već pri porođaju bilo opterećeno najrazličitijim osjećajima koji su bili posljedica toga.
Prije svega, gorčinu prema ocu zakopala je duboko u sebi i zaboravila na nju. Poslije, kada bi se bilo koji muškarac naljutio ili makar i malo izgubio nadzor, zaboravljena je bol prijetila izbiti na površinu i ugroziti je. Stoga je rano naučila potiskivati bol, jednostavno se dovodeći u stanje tuposti kada se činilo da je bilo koji muškarac na neki način ugrožava. Stoga, kada bi susrela muškarca koji bi joj se udvarao, iako je bio nasilan i sklon piću, umanjivala bi njegove negativne osobine i tako podlegla udvaranju. Neprepoznata gorčina izazvana uzastopce nanošenim ranama u djetinjstvu ojačavala je njezinu sklonost odbijanju pomisli kako negdje uopće postoji blag i nježan muškarac. Očinsku je ljubav sve više poistovjećivala s nasiljem što ga je bila doživjela tako rano u životu, čak i onda kada bi to nasilje umanjivala. Stoga je svaki nasilan i piću sklon muškarac bio u stanju dotaći njezinu dubinu i izmamiti reakciju koju nijedan blag i nježan muškarac ne bi uspio postići. Potom, snažna skrivena osuda („svi su muškarci takvi“), kao i gorko očekivanje kako će muškarac njezina života biti nasilna i piću sklona propalica, snažno su podsvjesno odjekivali. Nijedan muškarac koji bi takav sud doveo u pitanje nikada joj se nije mogao približiti dovoljno da bi zaprijetio njezinu unutarnjem svijetu. Zbog toga su blagi muškarci jednostavno morali biti odbijeni prije no što joj se odveć približe.
Gorki korijen i osude
Nije samo ovaj obrazac njezine muževe prisilio odati se piću i stati je tući. Oni su tu sklonost već nosili u sebi, zbog čega su je i uspjeli privući. No, ono što je ona nosila u sebi samo je pojačavalo tu njihovu sklonost. Svojim je gorkim korijenom u muškarcima koji bi joj se približili poticala ono najgore. Zakon sjetve i žetve tako je mogao u punini slobodno djelovati. Za njezine je muževe ulazak u brak bio kao stajanje na rubu ponora: zakon žetve s toga bi ih ponora gurnuo u nezaustavljivu rijeku propasti.
Ovaj nas je slučaj zapanjio ne samo svojom složenošću nego i spoznajom kako je skriveni grijeh potjecao iz vremena dok je još bila u majčinoj utrobi: „od utrobe majčine zovu [te] otpadnikom“ (Iz 48,8). „Na krivu su putu bezbošci od krila majčina, na krivu su putu lašci od utrobe“ (Ps 58,4). Kada smo uvidjeli dubinu toga obrasca, objasnili smo joj sve i potakli je neka oprosti svome pravom ocu. Nije mogla vjerovati kako je iz toga vremena nosila u sebi nešto toliko teško. Nije svjesno mrzila svoga pravog oca; kada ga je u 18. godini upoznala, njegovo je žalosno stanje u njoj izazvalo jedino sažaljenje i sram. Toga je dana John molio za nju. Kada ju je, u molitvi, potaknuo neka Gospodinu naglas kaže: „Opraštam svome pravom ocu“, stala se snažno tresti te napokon s mukom odgovorila kako jednostavno ne može; kako nije u stanju to izgovoriti. Zahvaljujući tome međutim uvidjela je kako ga stvarno mrzi. Molili smo dalje i Gospodin je stao ozdravljati njezino srce. Poslije se odselila iz toga kraja i ne znamo je li se ponovo udala, ali se uzdamo u Gospodina, koji je došao razoriti djela đavolska (usp. 1 Iv 3,8), da će je osloboditi za puninu života.
Sve dok osude ostanu skrivene u srcu nalik su na klatno čiji je zamah s vremenom sve veći i veći…
Cijeli tekst možete pročitati u knjizi „Obnova kršćanske obitelji” autorâ Johna Lorena i Paule Sandford. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Priredila Gabriela Jurković; Book.hr
