Pero je umro te je došao u nebo pred sv. Petra. Već pred vratima ga upita gdje je njegov najbolji prijatelj koji ga je nedavno pretekao
– A, za Matu pitaš? – reče mu sv. Petar. – On je, na žalost, u čistilištu.
– Mogu li ga posjetiti? – opet će Pero, pun sažaljenja.
– Niti slučajno, ali ako budeš dobar, onda ćeš ga moći nazvati i razgovarati s njime – na to će mu sv. Petar.
Nakon nekog vremena Pero je dobio dopuštenje da nazove Matu.
– Kako je dolje? – upita ga.
– Pa, dosta dobro – Mate će mu – jer radimo samo dva ili tri sata dnevno i tada je jako vruće, a poslije toga odmaramo. A kako je gore kod vas?
– Vidjet ćeš kad dođeš, što jedva čekam – Pero će – ali već sada ti mogu reći da mi ovdje umiremo od posla. Nemamo ni minute odmora. Već u pet ujutro ustajemo te molimo i pjevamo, a onda čistimo zvijezde, pomičemo oblake, primamo i sortiramo bezbrojne molitve, a liježemo kasno navečer, mrtvi-umorni od poslova.
– Baš mi te žao – tješi ga Mate – samo, kako je to moguće? Pa to je raj!
– Da, i ja sam tako mislio, ali ovdje nas je uvijek premalo…
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
