Susret hrvatske katoličke mladeži uistinu je poseban događaj Crkve u Hrvata. Trideset tisuća mladih koji jednoglasno pjevaju, slave Gospodina i raduju se ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Nakon SHKM-a u Dubrovniku, odluku o sudjelovanju na SHKM-u u Vukovaru donijela sam bez premišljanja
„Nekada „pali grad”, 30. travnja opet je oživio”
Kada je prije tri godine najvljeno da će Vukovar biti domaćinom SHKM-a 2017. godine, nisam bila svjesna onoga što će uslijediti niti simbolike koju će susret imati. Nekada „pali grad”, 30. travnja opet je oživio. Osjećala sam ponos u srcu, kada smo u procesiji hodali od Memorijalnog groblja do dvorca Eltz. Toga mi je trenutka glavom prošla slika kolone ljudi koji su devedesetih godina, ispunjeni boli i tugom, napuštali svoje domove. I sada, dvatesetak godina kasnije, tim istim gradom prošla je kolona mladih ljudi, koji su radosna srca pjevali, molili i budili nadu i vjeru u bolju budućnost.
Dok smo prolazili gradom, mnogi su Vukovarci izlazili iz svojih domova i pozdravljali nas. Neki su to isto učinili s prozora svojih domova. Sjaj u očima odavao je radost koja je bila u njihovim srcima. Neki su željeli usput progovoriti koju riječi, zazvati Božji blagoslov na nas, jer Vukovar je jučer disao nešto drugačije nego li to biva inače. „Krist, nada naša!” – orilo se Vukovarom tijekom jučerašnjega dana. Suze su se teško zadržavale u očima.
„
„Krist, nada naša!” – orilo se Vukovarom tijekom jučerašnjega dana. Suze su se teško zadržavale u očima
„Ima tu nešto posebno – Duh Sveti, koji nas je sve okupio i ulio radost u naša srca”
Nakon procesije uslijedilo je slavlje svete mise – vrhunac našega susreta. Uistinu je bio impresivan prizor vidjeti 30 tisuća mladih ljudi okupljenih oko Gospodina. Nadbiskup Hranić svoju je homiliju temeljio na događajima u društvu, vezanima za nas mlade. To je bio trenutak kada smo iz slavljeničkoga zanosa, opet vraćeni u našu svakodnevicu koja pred nas stavlja velike izazove. „…sve nas na različite načine nosi nada, no svi smo se više puta i razočarali.”, rekao je nadbiskup Hranić. Kako je teško kada nada postane razočaranje, pomislila sam. Sve do trenutka kada je Nadbiskup postavio pitanje, nisu li upravo naša očekivanja ta koja najviše razočaraju?
Svojom homilijom, nadbiskup Hranić uistinu me je potaknuo da promjenim pogled na stvarnost koja me okružuje, ali i da preispitam sebe. Vjerujem da bi i drugi sudionici susreta
mogli potvrditi isto. Uistinu sam bila radosna i ponosna što se mogu nazvati Kristovom i reći da pripadam Katoličkoj Crkvi. Ima tu nešto posebno – Duh Sveti, koji nas je sve okupio i ulio radost u naša srca. Susreti, zagrljaji, poklonjeni osmjesi bili su najveći dokaz da smo svi mi zapravo „jedno”, premda smo došli iz različitih sredina, s različitim životnim pričama. Riječi himne susreta to mogu najbolje opisati: „Mladost Ti pjeva pjesmu nade, neka se Tebi u nebo vine.”.
„
Uistinu sam bila radosna i ponosna što se mogu nazvati Kristovom i reći da pripadam Katoličkoj Crkvi. Ima tu nešto posebno – Duh Sveti, koji nas je sve okupio i ulio radost u naša srca
„Krist, nada naša”
Kada bih dojmove susreta morala sažeti u jednu riječi, to bi bila – RADOST. Radost zajedništva, molitve i slavljenja. Radost zbog probuđene nade i činjenice da se toliko mladih ljudi odlučilo odvažno svjedočiti svoju vjeru. Radosna sam i zahvalna što sam mogla biti dio toga velikoga slavlja. Veselim se sljedećem susretu, koji će se, kako je rečeno, održati u Zagrebu. Pozivam i tebe da se odvažiš i dođeš u metropolu na sljedeći susret, da doživiš radost zajedništva koja dugo ostaje u srcu, pogotovo ako još nisi imao priliku sudjelovati.
Na kraju želim poručiti jedno – neka Krist bude i tvoja nada!
Priredila Gabriela Jurković
