Foto: Pixabay

Don Damire,
čitajući o sakramentu ženidbe u Kanonskom pravu naišao sam na sljedeću situaciju za koju ne pronalazim odgovor – Kanon 1084 kaže da: „Prethodna i trajna nemoć za spolni čin, ili kod muške osobe ili kod ženske osobe, bilo apsolutna bilo relativna, po samoj svojoj naravi čini ženidbu nevaljanom“.
Mene zanima što kada se dvije osobe vole, a jedna od njih je spolno nemoćna (ako se to tako može nazvati)? Ona dakle, prema Kanonskom pravu ne može sklopiti valjani brak u Crkvi. Znači li to da ona onda ne može živjeti s drugom osobom? Tj. ako živi, živi li u grijehu? Ako da, što bi osoba u navedenom slučaju trebala napraviti? Što je s mogućnošću da par u takvom slučaju posvoji dijete, ili više njih?

Hvala unaprijed na vremenu i odgovoru.

Odgovor:

Uvijeke!

Kanon kojega spominješ ima još dva važna paragrafa:

– Ako je smetnja nemoći dvojbena, bila to pravna, bila činjenična dvojba, ženidba se ne smije spriječiti niti proglasiti ništavnim dok traje dvojba.
– Neplodnost niti zabranjuje niti priječi ženidbu.

Pravna dvojba znači upitnost predstavlja li određeno tjelesno ograničenje impotenciju, a činjenična dvojba znači upitnost je li takvo ograničenje, koje uistinu predstavlja impotenciju, zaista prisutno ili trajno. Također, današnja medicina uvelike doprinosi smanjenju broja takvih slučajeva. Ostaje, međutim, činjenica da se prethodna i trajna nemoć za spolni čin smatra ženidbenom zaprekom.

Sveti Toma je u svojoj Sumi Teologije razlog tome formulirao ovako:

„U braku postoji ugovor kojim su jedno drugom obvezni ispuniti bračni dug: stoga kao i u drugim ugovorima, vez je neprikladan ako se osoba obveže na nešto što ne može dati ili učiniti; tako je i bračni ugovor neprikladan, ako ga sklopi netko tko ne može ispuniti bračni dug” (Suppl. Q. 58, Art. 1, co).

Zajednički pak život dvije osobe suprotnog spola koje nisu u braku predstavlja sablazan prema trećim osobama, a njih same stavlja u bližu prigodu da griješe prakticirajući spolno zadovoljavanje, koje ne može naći svoje ispunjenje u bračnom činu. Nešto je drugačija situacija ako osobe naknadno, nakon slavlja ženidbe, ustanove da postoji ova osnova za proglašenje ništavosti. Okolina ih smatra bračnim drugovima, pa nema opasnosti sablazni. Oni sami znaju mogu li i žele li živjeti čisto u takvoj zajednici. Ako da, činjenica je da im crkveni sud neće samoinicijativno pokucati na vrata. Ako ne, svakako bi trebali sami pokrenuti postupak proglašenja ništavosti ženidbe.

Btb,
don Damir

Izvor:  Studentski pastoral: SPAS