Sv. Martin bio je dijete roditelja različitih rasa, koji se rodio u Limi 9. prosinca 1579. Zbog toga ga ni vlastiti otac nije htio priznati za sina, a u matici je krštenih bio upisan kao »sin nepoznata oca«.

Do osme je godine živio siromašno u društvu svoje majke i sestre koja se je rodila dvije godine poslije njega. Valjda mu otac nije baš sasvim izgubio savjest jer ga je ipak za neko vrijeme uzeo k sebi u Ekvador pa je dječak ondje proživio nešto vedrijih dana. No, to je bilo kratko te je nakon toga bio opet prepušten samome sebi. Otac mu je doduše slao potreban novac da završi školu, no inače nije prema njemu pokazivao naročitu očinsku ljubav.

Brinuo se za čistoću kuće, često s metlom i krpom u ruci. Velikodušno se prihvaćao i najtežih i najneugodnijih poslova u kući

Nevjerojatne karizme i darovi

Kad je svetom Martinu bilo 15 godina, pokucao je na vrata dominikanskoga samostana Svete Krunice u Limi. Dominikanci su ga primili najprije kao svoga trećoredca te je ondje radio poniznije poslove u svojoj zajednici. Brinuo se za čistoću kuće, često s metlom i krpom u ruci. Velikodušno se prihvaćao i najtežih i najneugodnijih poslova u kući. Poglavari su napokon u Martinu otkrili divnu svetu dušu te su ga primili za pravoga člana. On je i dalje kao brat pomoćnik radio sve poslove u kući, a uz njih je neprestano rastao i napredovao u svetosti pa ga je Gospodin obasuo izvanrednim karizmama i darovima: proroštvima, sporazumijevanjem sa životinjama, zanosima, liječenjem bolesnika, pa čak i bilokacijama, pa je tako nekoliko puta u isto vrijeme bio čudesno prisutan na dva različita mjesta.

Sveti je Martin, veoma poslušan poticajima božanskog Učitelja, najvećom ljubavi ljubio braću

„Martin od ljubavi”

Iako se nikad nije udaljio iz Lime, po čudu bilokacije bio je viđen u Africi, u Kini, u Japanu, gdje je u poteškoćama bodrio tamošnje misionare. Kako se glas o njemu kao svecu dosta proširio, posjećivali su ga i pitali za savjet biskupi, teolozi, nositelji građanske vlasti. Posjećivao ga je u ćeliji čak i sam španjolski potkralj. Ponizni je brat za vrijeme pošasti kuge neumorno dvorio bolesnike, subraću, a neke je od njih čudesno ozdravio. Svi su ga zbog njegovih djela milosrđa nazivali »Martin od ljubavi«.

Budući da je njemu bilo jasno da je Krist Isus za nas trpio i da je on naše grijehe ponio na drvo u svome tijelu, posebnom je ljubavlju ljubio Raspetoga. Kad je razmatrao njegove pregorke muke, nije mogao svladati gorki plač. Jednako je tako posebnom ljubavlju ljubio najuzvišenije euharistijsko otajstvo kojemu se, ponajčešće skriven, mnoge sate klanjao u hramskom svetištu. Želio je hraniti se njime što je češće mogao. Nadalje, sveti je Martin, veoma poslušan poticajima božanskog Učitelja, najvećom ljubavi, koja je izvirala iz neiskvarene vjere i ponizne duše, ljubio braću. Ljude je ljubio jer ih je iskreno smatrao Božjim sinovima i svojom braćom. Čak ih je više volio nego samoga sebe jer ih je sve držao, takve je bio poniznosti, pravednijima i boljima od sebe.

Pogreške drugih je ispričavao. Najgore je nepravde opraštao jer je bio uvjeren da zbog počinjenih grijeha zaslužuje daleko ozbiljnije kazne. Svim se marom trudio da krivce privede dobru plodu. Uz bolesne bijaše dobrostiv; siromašnima pribavljaše hranu, odjeću, lijekove. Ratare i ljude rođene crne kože ili u mješovitoj obitelji, što je onda smatrano za odbačeno i skoro ropsko, potpomagao je svakom pomoći i brigom, koliko je bilo u njegovoj moći. Zaslužio bi da ga nazovemo ʽMartin od ljubavi’.

Priredio Danijel Katanović; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.