Duhovnost

DJECA KAO UZOR
Kako me moje dijete uči gnjaviti Boga
Najnezgodnija dječja osobina koju odrasli trebaju imitirati

Kako me moje dijete uči gnjaviti Boga
Kako me moje dijete uči gnjaviti Boga

Kad sam bila dijete, poznavala sam Isusove riječi: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18, 3), ali sam ih držala glupošću. Djeca su zločesta! Uvijek sam podlijegala različitim kušnjama – prepisivala bih na ispitu, nisam slušala roditelje, ukrala bih bratov slatkiš – a činilo mi se je da je odraslima lako biti dobrima.

Danas znam da odraslima nije lako biti dobri, a imam i dijete koje je veoma živahno i nije mi jasno što je Isus mislio. Djeca su slatka, ali su ponekada također prava gnjavaža i to je upravo ona njihova neugodna, iritirajuća osobina koju bismo trebali imitirati.

1. Nikada ne prestaje zapitkivati. „Ako još jednom čujem da si viknuo: ‘MAMA!’, zatvorit ću se u ormar“, rečenica je koju gotovo svakodnevno ponavljam. Moj sin nikada ne odustaje. Ako ne želim sjesti s njim na pod i igrati se kockama, njemu je jasno da samo mora biti uporan i da ću na kraju shvatiti koliko mu je to važno. Krist se je upravo bio usporedio s nepravednim sudcem koji će provesti pravdu ako ga se bude dovoljno dugo gnjavilo, a isto je tako i s mojim sinom. To mi je nevjerojatan podsjetnik da trebam biti strahovito tvrdoglava i uporna u molitvi.

2. On nije nimalo pristojan. Učim ga da govori „molim“ i „hvala“ i da me grize, ali ima nešto prekrasno u tome kako moj mali anđeo pocrveni i zaviče: „Mama, hoću gledati Elma!“ Prostornost je veoma važna u društvu, ona je znak istinske ljubavi i poštovanja prema drugima. Ali Bogu, koji zna sve, treba sve iskreno reći, a ne naivno pokušavati sakriti svoje stvarne misli i govoriti lažne, kićaste riječi. Stoga, ako to znači pocrvenjeti i vikati, mislim da Bog neće biti uvrijeđen. On je naš tata, do najposlije.

3. Sve što je tvoje jest i moje. Moj sin se osjeća povezan sa svime što je moje. Ideja osobnog prostora i vlasništva potpuno mu je nepoznata. Zna da sam ja njegova majka i zato očekuje da bude uključen u sve što mu se čini uzbudljivim u svezi sa mnom: onime što jedem ili bilo čime što radim, mada to bilo čišćenje zahoda. Voljela bih da ja budem tako bliska s Isusom i da mogu u potpunosti razumjeti dar njegova Duha. Ezekijel nam kaže da je Bog obećao: „Duh svoj udahnut ću u vas…“ (36, 27) Bog nam je uistinu dao svojeg Duha, a dar koji je pripadao darovatelju postaje vlasništvo onoga tko ga prima. Bog me voli. Želi me uključiti u sve ono što posjeduje (tražite i dat će vam se) ili, bolje rečemo, u ono što on jest.

4. Govori mi o svim svojim poduhvatima. Ne uspijevam sjediti vani i čitati jer mi moj sin, dok se igra, svakih 30 minuta veli: „Mama, našao sam mrava! Mama, što je to? Mama, vidim crvendaća!“ Ima stvarnu potrebu da sve podijeli sa mnom, i to ne samo kada treba što od mene. On ima potrebu podijeliti sa mnom svoje uzbuđenje i svoja mala otkrića. Primijetila sam da puno više molim kad sam nesretna. Kad sam sretna, ne osjećam toliku potrebu za Bogom, ali radim na tome. Bog želi biti dio mojih radosti, kao i tuga.

5. Dolazi k meni tražiti utjehu, čak i kad sam ja ona koja ga je rastužila. Neki je dan moj sinčić bio dovoljno brz da uspije proliti veliku kantu motornog ulja na dvorištu prije nego sam ga uspjela sustići. Izgrdila sam ga i mislim da ga je moj ton uplašio, jer je počeo plakati i tražio je zagrljaj. To me je podsjetilo kako i meni Bog, kada griješim i znam da sam ga uvrijedila, on još uvijek nudi svoju utjehu. Ne želi da mislim da sam zbog toga što sam pogriješila izgubila njegovu ljubav te nastoji sve popraviti. Dirljivo je kako dijete traži bezuvjetnu ljubav, čak i kad je bilo zločesto – i to je ono što želim imitirati.

6. Ne boji se ovisiti o meni. Njegov cijeli život njegovi su se roditelji brinuli za njega i pružali mu sve što mu je bilo potrebno. Tako da uvijek sve očekuje od nas roditelja, kao što i treba biti. Ponekad se mi odrasli možemo zavaravati da smo neovisni i zaboraviti da je Bog uvijek taj koji je zaslužan za sve što imamo. Nismo tako neovisni kako nam se čini i moramo uvijek misliti na to da ovisimo o njemu.

Autor: Anna O’Neil (Aleteia.org)

Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)

O autoru / izvoru

mm

Aleteia

Aleteia (Aleteia.org) jest internetska publikacija koja izlazi na sedam jezika (engleski, francuski, portugalski, španjolski, talijanski, arapski i poljski).
Stranica Aleteia.org nudi kršćansku viziju svijeta i vjerski sadržaj koji je neovisan od ideoloških utjecaja. Također objavljuje specijalizirana digitalna izdanja, uključujući i jedno za žensku publiku, naslovljeno For her (eng. Za nju). Dostiže više od devet milijuna posjetitelja mjesečno.

Naša priča

Od početka objavljivanja, 2013. godine, inicijativu podupire Zaklada za medijsku evangelizaciju (FEM), koja je osnovana u Rimu 2011., s ciljem promidžbe nazočnosti Crkve u medijima, a trenutno ju vodi knez Nikolaus od Lihtenštajna.

Povezanost s Crkvom

Nastala predanim angažmanom i pod stručnim vodstvom katoličkih laika, Aleteia je od samog početka bila praćena od Papinskog vijeća za medije i Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije.
Slijedeći crkveno učiteljstvo, Aleteia je otvorena za suradnju s dikasterijima Svete stolice, kao i s biskupskim konferencijama te redovničkim i laičkim zajednicama, od kojih su neke zastupljene i upravnom odboru Zaklade za medijsku evangelizaciju (FEM).

Aleteia ima svoja predstavništva u Parizu, Rimu, New Yorku, Los Angelesu, Valenciji, Ciudad de Méxicu, São Paulu, Bejrutu i Varšavi.

Izdvojeno

PRELISTAJ BOOK

Ponuda

0.000491857528687
2.4818148613