„Uzela sam u naručje malenu crvenokosu djevojčicu, istovremeno osjećajući tugu i bol u srcu. Tek je došla na svijet, a već je morala postati borcem…”

Život je čudesna stvarnost. Pogotovo ako se živi u nesebičnosti i ljubavi – tada ta ista ljepota doseže svoj vrhunac. Ali, često se dogodi da život postane nešto naizgled sasvim suprotno. Da onu istu radost, koji ti i ja živimo, netko drugi samo sanja. Da ona bliskost, koju možda već rutinski odrađujemo, nekome predstavlja dar samo u posebnim trenucima.

„Oni su kao i svi drugi; žive svoj život, zaljubljuju se, maštaju o svojoj budućnosti…”

Prije skoro dva mjeseca, dobila sam priliku posjetiti dom za nezbrinutu djecu. Moram biti iskrena, nikada nisam previše razmišljala kako žive djeca koja nisu ‘okusila’ roditeljsku ljubav i sigurnost, već su odrastali u zagrljaju ‘zamjenskih’ roditelja koji su im pokušali nadomjestiti svu ljubav, brigu i pažnju, koja im je bila uskraćena.

U domu su smještena djeca od svega nekoliko mjeseci starosti, pa do razdoblja punoljetnosti. Nemamo priliku često slušati o njima. Ponekad se netko sjeti malo zaviriti u njihov svijet, i prenijeti nam neku, za nas malo drugačiju, ‘sliku’ života. A oni su kao i svi drugi, žive svoj život, zaljubljuju se, maštaju o svojoj budućnosti.

„U jednom trenutku, u tu je prostoriju došla odgajateljica, noseći malenu crvenokosu djevojčicu u naručju…”

Kada smo krenuli u obilazak doma, prvo sam ušetala u prostor gdje su boravila najmanja djeca. Bila sam zaista iznenađena kada sam vidjela koliko su oni radosni, zadovoljni i razigrani. Jasno je da nisu svjesni svega, ali u usporedbi sa djecom koja imaju gotovo sve što mogu poželjeti, a istovremeno su često nezadovoljna i žele još više, ovaj mi je prizor bio zadivljujući.

U jednom trenutku, u tu je prostoriju došla odgajateljica, noseći malenu djevojčicu u naručju.

„Kako se zove?” – upitala sam.

„Dorotea.”– odgovorila je.

„Koliko je stara?” – nastavila sam.

„Šest mjeseci.”- dodala je.

Uzela sam u naručje malenu crvenokosu djevojčicu, istovremeno osjećajući tugu i bol u srcu. Pokušala sam ‘slagati’ priču u svojoj glavi, da sam trenutno u vrtiću, jer je to zaista bilo teško. Tek je došla na svijet, a već je morala postati borcem, jer će jednoga dana sama morati ponijeti ‘teret’ života na svojim plećima.

„Ostavila sam sve obaveze po strani, kako bih odvojila vrijeme da zahvalim Bogu na svemu…”

Susret s Dorotejom i ostalo dječicom, potaknuo me je da malo promislim o vlastitom životu; o svemu što mi je Bog darovao, a što sam olako shvaćala. Ostavila sam sve obaveze po strani, kako bih odvojila vrijeme da zahvalim Bogu – i na mojim roditeljima, bratu i sestri, ali  i svemu ostalom što mi je kroz godine moga odrastanja darovao.

Ipak, ne želim ovim razmišljanjem prenijeti poruku ‘sažaljenja’ nad nečijim životom, već sam htjela potaknuti sve, koji su odavno prestali brojati blagoslove i svu su svoju pažnju usmjerili na ono što nemaju. Vjerujem da Dorotejina životna priča može poslužiti kao podsjetnik na to, da postoje oni kojima je život nešto teži od našega.

„Postoji jedna istina, veća od svake poteškoće i svakoga problema – stvoreni smo za nebo…”

Vjerujem da Bog ima plan s tom djevojčicom, kao i sa svakim drugim čovjekom. Jer postoji jedna istina, veća od svake poteškoće i svakoga problema – stvoreni smo za nebo, za vječnost i ovdje smo samo u ‘prolazu’. Kada mi je ta misao sinula, osjetila sam mir u srcu.

Postoji mnogo ‘Doroteja’ na ovome svijetu i mi smo potrebni. Da svojim primjerom u njihovim srcima probudimo vjeru, nadu i ljubav. Jer, ako nećemo mi, tko će?