Foto: davideucaristia – Pixabay

Želim govoriti o nečemu što je veoma uobičajeno: o molitvi klanjanja. Zašto? Jer je ta uobičajena molitva istodobno najvažniji stav čovjeka pred Bogom, a također i pred drugim čovjekom, kao i pred samim sobom.

Klanjanje Kristu u Presvetome Oltarskom Sakramentu oslobađa od odbojnosti prema nama samima i onemogućuje prijezir prema bližnjemu.

Onaj tko se klanja Bogu dobiva za nagradu samopoštovanje, kao i poštovanje drugih ljudi. Klanjanje Kristu u Presvetome Oltarskom Sakramentu oslobađa od odbojnosti prema nama samima i onemogućuje prijezir prema bližnjemu.

Pred Isusom pokazujemo kakvi smo u šutnji, šutnji u istini, a on nam pak daje neopisivu ljubav…

(…) Da, to je jedna od prekrasnih zaštita – klanjanje Bogu, koja me brani od sila tame i njihove osude. Pred Isusom pokazujemo kakvi smo u šutnji, šutnji u istini, a on nam pak daje neopisivu ljubav, kad smo vjerodostojni u tim najsiromašnijim riječima kojima izražavamo svoju vjeru. Što je ta istina duhovno siromašnija, to nas ispunja veća sreća. Sreća koja proizlazi od Boga samoga! Jer će krotki posjedovati zemlju, a siromašni duhom kraljevstvo nebesko.

(…) Kad smo u praznini, u samoći, možemo vidjeti svoje kušnje, ali kad smo na klanjanju ne trebamo se bojati tih prikaza i šapata, koji nas uznemiruju i straše. Trebamo postati otporni na to. Zbog toga, između ostaloga, i imamo klanjanje. Sve dok su oni za nas nekom vrstom mučenja i ne slažemo se s njima, već im se protivimo, učvršćuju u nama potrebu predanja Bogu i prebivanja u njemu. U takvu slučaju oni nama služe, iako nam izgleda da nas prisiljavaju da mi služimo njima. Sadržaj svakog mučenja, opsesije, opsesivno ponavljajućih prostaštava, perverznih slika, besmislenih strahova i napuhanih ambicija, osjećaja rasta vlastitog ega, besramnih slika i straha za vlastiti prestiž, zavisti i osjećaja ništavnosti ili posebnosti, to sve zajedno, kao glavu zmije, treba satrti petom Žene, što znači pozivanjem na njezinu moć koju ima kao Majka Božjeg Sina (usp. Post 3, 15).

Ponekad se s klanjanja odlazi uznemireno i umorno kao s ratišta ili s posla u kamenolomu…

Ponekad se s klanjanja odlazi uznemireno i umorno kao s ratišta ili s posla u kamenolomu, jer jedino što se osjeća jest borba i napor koji traje cijeli sat. Često iza toga nemamo mirnoću duha. Ali borba je bolja negoli predaja ili odustajanje. Već sama borba dokaz je nade u pobjedu, iako ne vidimo nikakve efekte našeg napora.

Iz knjige „Usrećiti Boga“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.