Postojali su i takvi sveci koji svoj put nisu gradili od stepenica savršenosti da bi došli do ljubavi Božje. Zaobilazili su cijelu askezu, različita odricanja – pojesti odrezak ili ne – ostavljali su to sve sa strane, a započinjali su od nečega drugoga: od toga da bi učinili nešto što će biti drago i ugodno Bogu. Željeli su ga bar malo usrećiti i izazvati osmijeh na njegovu licu. Ponekad su cijeli dan mislili o tome što učiniti da bi Isus osjetio satisfakciju. To uopće ne mora biti nešto veliko, to može biti neka glupost, sitnica – ali učinjena iz ljubavi prema njemu i zbog toga da mu bude ugodno. I pogledaj, sada više ne možeš reći to da ti baš ništa ne možeš napraviti za Boga!

Uvijek možeš nešto napraviti, bez obzira na to kako si grešan čovjek. A svi smo mi grešnici – i ja, i ti, pa čak i Abraham, koji je u svojoj unutrašnjosti imao tri zvijeri. Sveta Terezija je imala u sebi taj originalni dar razumijevanja da k Bogu ide ne samo po odricanjima, već prije svega po ljubavi, a ljubav je volja da voljenoj osobi prouzročimo najveću radost. U Terezijinim pismima, kao i u pismima njezinih sestara, često susrećemo citat: „učiniti da je Bogu ugodno“. „Nikada nisam željela ništa“ – govori Terezija – „kao činiti da je Bogu ugodno.“ I ta ideja/želja ju je uzdigla na oltare – čak i nije bila svjesna toga da je postala sveta! Ona nije ni mislila o tome je li već sveta ili nije, nije mjerila temperaturu svetosti pet puta dnevno. Jednostavno, samo je mislila o tome što može napraviti da Bogu bude ugodno, i to je za nju bilo važno. To je tako ludo lagano da samo nekima to pada na pamet. Kad bi htjela skupljati samo savršene zasluge, onda bi samo očajavala.

Ulomak iz knjige „Od Duha do uha“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.