Foto:izkes, Shutterstock

Do kojeg stupnja već nikome ne vjerujem?

Braćo, to što sam rekao, može nas potaknuti da se na miran, refleksivan način zapitamo – stvaraju li se na nama već neki dijelovi oklopa? Spoznajemo vlastiti oklop pomoću kojeg se štitimo i naklonost tome da ga stvaramo. Od čega se zatvaramo i na kojem smo stupnju? Do kojeg stupnja već nikome ne vjerujem? Pitanje je postoje li osobe kojima uopće vjerujem? Upirem li često nekakvim nevidljivim prstom koji kaže: „Vjerujte meni.“ Ne nužno meni, ali postoje li osobe kojima još uvijek vjerujem i kroz koje još uvijek čujem Boga?

Vjerujem li još uvijek Bogu?

Je li Bog još uvijek osoba kojoj vjerujem? Unatoč svemu što se događa, vjerujem li da on postoji, gospodari svime i da nije izgubio kontrolu? Razumjeti svoj oklop, svoje ovisnosti, svoje rane, to da nisam dobro postupio, ali ako sam ja tu među vama, kao što sam već rekao, poput Jone nakon što ga je ispljunuo kit, što je s vama? Ne bih htio da to zvuči kao da vam predbacujem. To je samo pitanje za razmišljanje. Želim reći: Budi siguran da drugima nije ništa bolje nego tebi. I oni se brane, lažu, boje se i bježe. Samo da to ne postane način na koji žive. Ranjavaju da ne bi bili ranjeni, i kako onda mogu objavljivati ljubav bližnjeg? Vratit ću se još jednom do onog trenutka.

Kako bismo smanjili bol, stvarali smo lažne odnose s roditeljima, prijateljima i prijateljicama…

Smanjivanje boli

Svaki je od nas iskusio manje ili veće psihičke patnje u prošlosti. Kako bismo smanjili bol, stvarali smo lažne odnose s roditeljima, prijateljima i prijateljicama, a isto tako može biti i sada. Drugima se možda činilo da je sve u redu i to nam je uvijek stvaralo relativan mir i osjećaj relativne sigurnosti. Manje usamljenosti, manje ranjivosti, jer je odnos mogao biti lažan, a ne iskren. (…) Takvu shemu smo mogli prenijeti i u naše zajednice te smo je, možda, počeli primjenjivati i na novo okruženje, na naš seminar.

Očekivanja

I ovdje možemo biti drukčiji od onoga kakvi zaista jesmo; postoje veliki zahtjevi, očekivanja i trebam biti onakav kakvim me netko želi vidjeti, a ne takav kakav zaista jesam. Možda ja i ne znam kakav sam zaista, jer sam za sebe imam neke zahtjeve. Oni koji su oko nas isto tako mogu živjeti u lažnom uvjerenju – prvo da moramo biti najbolji prema njima, da moramo biti zadovoljni kako se drugi odnose prema nama, čak i kad nas gaze, te da smo sretni u uvjetima u kojima živimo iako nisu idealni i da neprestano moramo zadovoljavati druge. Posljedica je da stvaramo lažnu osobnost koju otkrivamo i pravu osobnost koju skrivamo…

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Kako zavoljeti svoj život?“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.