Roditelji i djeca

PROMIŠLJANJE NA KRAJU DANA

Zaspati na Očevim rukama

zaspati na ocevim rukama evangelizacija book

Foto: Shutterstock


 

„Gdje si, Bože, kad te najviše trebam?“

A onda nekako, kao da se je umorila od negodovanja, uljuljuškala se u mojem naručju, čvrsto me uhvatila za rub majice svojom malom ručicom i stisnula se tražeći zaštitu i toplinu. Oči su joj klonule, utihnula je i smirila se kao da je na najljepšem mjestu na svijetu. Nježno ju njišem na rukama dok mi glavom lete misli: „Nisam li i ja gotovo uvijek baš takva u rukama svojega Nebeskog Oca? Nismo li svi mi zapravo poput malih nemoćnih beba u naručju dobrog Oca?“ I iako mi je pružio sve ono najbolje što ima za mene, iako mi baš ništa ne nedostaje, ja se i dalje otimam iz njegova naručja, ne shvaćajući da je njegov zagrljaj sve što mi treba. Negodujem jer se moji savršeni planovi ne ostvaruju, jer se moja vizija života ne poklapa s njegovom, okrivljujem ga za osjećaj napuštenosti i besmisla. Plačem kao ovo moje malo zlato, govoreći: „Gdje si, Bože, kad te najviše trebam?“, dok me on i dalje štiti u svojem krilu. A za razliku od nas, nesavršenih roditelja, on se nikada ne umara, ne odustaje, ne ispušta me iz zagrljaja. Zašto je ponekad tako teško prepustiti se i vjerovati onomu koji drži sve konce u svojim rukama, koji vidi i zna bolje od nas i čija je ljubav i milosrđe prema nama bezgranična? Tako smo brzo odrasli, prihvatili ritam života koji nas neumoljivo melje i zaboravili da smo prije svega djeca Nebeskog Oca, potrebni njegove zaštite i blizine. Toliko smo važni u svojim obvezama i jurnjavama, toliko sami sebe ozbiljno shvaćamo da nam je postalo nemoguće prihvatiti svoju bespomoćnost i ponovno postati djeca. Nije li nas i Isus tome htio poučiti kad je rekao: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ (Mt 18, 3)

Moja me mala djevojčica opet poučila važnoj stvari. Dok tako razmišljam, ona je već mirno i spokojno utonula u san

O, kad bih znala tako zaspati u naručju svojega Nebeskog Oca, predati mu svoje brige i sve što me pritišće, kad bih naučila tako vjerovati kao što moje dijete meni sada bezgranično vjeruje! Moja me mala djevojčica opet poučila važnoj stvari. Dok tako razmišljam, ona je već mirno i spokojno utonula u san. Vraćam ju u krevet uz nježan poljubac. Dok se i meni oči sklapaju, izgovaram potiho iskrenu molitvu: „Podari mi, Bože, takvu vjeru da se mogu predati tvojoj prisutnosti, povjeriti ti sav teret s mojih leđa i zaspati u tvom naručju. Amen.“

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh