Foto: Udruga Zdenac
„Oni su naš ponos.
‘Kako znati da novci idu na pravo mjesto?’ – pitanje je koje sam više puta čula kad se govori o humanitarnoj pomoći misijskim zemljama. Razumljiva sumnja. Daleki su to krajevi, povjerenje mora biti veliko. ‘Ima li to sve smisla? Vidi li se napredak, promjena?’ Na sva ta pitanja dobila sam odgovor gledajući ispred sebe Charlesa, Sharifu, Daudija, Christiana.
Četvero je to mladih ljudi koji su volontere Zdenaca susreli 2011. godine. Tad siromašna, često gladna djeca, bez jednog ili oba roditelja, bez mogućnosti za školovanje. Sad – mladi ljudi na pragu zrelosti koji će uskoro krenuti na fakultete. Budući su to računovođa, liječnica, odvjetnik, inženjer. Nije im lako, priznaju. Upućeni su u njima nepoznate gradove, škole. Svaki na svoju stranu zemlje. Tako su ih poslali, nisu mogli birati grad. Ali unatoč strahu, osjećaju i uzbuđenje. Velik je to korak ka ostvarenju njihovih snova.
Volonterka Marija sa Charlesom, Sharifom, Daudijom i Christianom. | Foto: Udruga Zdenac
ono što su i sami primili – vratiti budućim naraštajima
Svjesni su prilike koju su dobili i ne žele ju propustiti. U zadnjih par tjedana družili smo se s njima na radionicama, onim teoretskim na kojima smo govorili o identitetu, vrijednostima, prolazili etički kodeks, ali i na onim praktičnim – pripremali smo pakete hrane i nosili ih siromašnima, posjećivali bolesnike. Osim želje za završetkom fakulteta, svi imaju još jednu – kad završe škole, pronađu posao, žele pomoći siromašnoj djeci u školovanju – ono što su i sami primili, vratiti budućim naraštajima. Val je to dobrote pokrenut iz Hrvatske, koji će se nesumnjivo širiti i dalje. Već sada pokazuju svoju velikodušnost volontirajući svake subote s djecom osnovne škole koji su u programu Zdenca.
Na oproštajnom druženju, koju smo priredili uz pomoć djevojaka iz internata, osjećali smo ogroman ponos. “Tu se obistinjuje izreka: Jedan sije, drugi žanje.” (Iv 4, 37) Uistinu je bilo tako. Zahvaljujući velikodušnosti dobročinitelja, raspoloživosti misionara i volontera koji su ovdje bili davno prije nas, nama je pripala čast uživati u ovom posebnom događaju. Rijetki su oni koji iz teških životnih uvjeta, siromaštva i razorenih obitelji imaju mogućnost otići na fakultet. Ne sputavaju samo materijalna neimaština, već i društvo, predrasude da moraju prihvatiti okolnosti u kojima su rođeni, da ne sanjaju o nečem većem, boljem.
Povezani u molitvi
Održala sam govor u ime Zdenca i onih od koji su im pomogli biti ovdje gdje su danas. Željela sam da znaju kako smo kao njihova obitelj veoma ponosni na njih, kako su bez obzira na udaljenost u našim mislima, srcima.. “I u molitvi”, brzo me nadopunio Daud. Da, bit ćemo posebno povezani i u molitvi. Znaju da im ne želimo pružiti samo materijalnu pomoć, već i onu duhovnu te moralnu. Govor je održao i Charles. Prvi dio bio je na engleskom – zahvala Bogu, Zdencu, dobročiniteljima. Drugi dio, na svahiliju, bio je upućen djevojkama srednjoškolkama. Razumom ga nisam mogla dokučiti (jezik još nismo svladale), ali srcu je sve bilo jasno – bio je to motivacijski govor koji im je trebao dati do znanja da ovo može biti i njihova budućnost, da uz dovoljno vlastitog truda i naše potpore mogu živjeti svoje snove.
Nakon rezanja torte – pjesma i ples. Radost, ona prava i iskrena, koja se ne da sputavati nekakvim okvirima, predrasudama, ali ni – cipelama.“
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
