Foto: Screenshot

Čitanje svetoga Evanđelja po Marku

Uvečer istoga dana kaže im: “Prijeđimo prijeko!” Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?”

Riječ Gospodnja. (Mk 4, 35-41)

Kolika li je bila moja današnja radost! Izrađivala sam onu malenu čipku za koju znate islušala glazbu u društvu rodbine. Radi toga sam bila rastresena s običnim stvarima. Kad me iznenada privuče viđenje, izmijenivši mi lice, što je, na sreću, razumjela samo Paola. Cijelo sam popodne osta­la s tom radošću, sve do časa običajne klonulosti, koja je nastu­pila brže no obično, jer kad tako »gledam«, veoma se rasipaju moje tjelesne, a osobito srčane, snage; što me ne muči jer je veća od toga tolika duhovna radost. Sada, kada svi spavaju,  Ispripovijedat ću Vam svoju radost.

»Vidjela« sam današnje evanđelje. Promislite da sam jutros, čitajući ga, kazala samoj sebi: »Eto jednoga evanđeoskog prizora koji nikada neću vidjeti, jer je malo nezgodan za viđenje.« A ono, kad sam najmanje na to mislila, baš je došao da me ispuni radošću. Evo što sam vidjela:

Jedna lađa na jedra, ne odviše velika, ali ni sasvim ma­lena, ribarska lađa, na kojoj se moglo lako kretati svojih pet ili šest osoba, siječe vodu jednoga lijepog jezera intenzivno plave boje. Isus na krmi spava. Obučen je u bijelo, kao obično. Gla­vu je nagnuo na lijevu mišicu, a ispod mišice i glave stavio svoj plavo-sivi ogrtač, složen u više pregiba. Sjedi, a ne ispru­žen, na dnu lađe, te glavu je nagnuo na onaj komad drvenog poda što se nalazi na krajnjem dijelu krme. Ne znam kako ga mornari zovu. Spava mirno. Umoran je. Miran.

Petar je na kormilu, Andrija se brine za jedro, Ivan i druga dvojica, ne znam koji su, sređuju konope i mreže na dnu lađe kao da se namjeravaju pripraviti za ribolov, možda u noći. Rekla bih da se bliži večer, jer se sunce spušta k za­padu. Svi učenici podigli su tunike, zataknuvši ih za pojas oko struka, da se mogu slobodnije kretati i prelaziti amo-tamo po lađi preko vesala i sjedala, i košara i mreža, a da im haljine ne smetaju. Svi su skinuli ogrtače.

Vidim da se nebo mršti i sunce se sakriva iza olujnih oblačina, koje su se iznenada pojavile iza jednoga povišenog rta. Vjetar ih brzo tjera prema jezeru.
Vjetar je zasada u visini pa je jezero još mirno; samo poprima tamniju boju i mreška se na svojoj površini. Još nema valova, ali se voda već giba.

Petar i Andrija promatraju nebo i jezero i pripremaju lađu za pristajanje uz obalu. Ali se vjetar sruči na jezero i u nekoliko minuta čitavo kipi i pjeni se. Valovi, koji udaraju jedni o druge, koji guraju lađicu, koji je dižu, spuštaju, okre­ću na sve strane, sprečavaju manevriranje kormilom, kao što i vjetar sprečava manevriranje s jedrom, te su ga spustili.

Isus spava. Ne bude ga ni koraci, ni uzbuđeni glasovi učenika, ni fijukanje vjetra, pa ni zapljuskivanje valova po bokovima i pramcu lađe

Isus spava. Ne bude ga ni koraci, ni uzbuđeni glasovi učenika, ni fijukanje vjetra, pa ni zapljuskivanje valova po bokovima i pramcu lađe. Kosa mu se leluja na vjetru, a kat­kada ga poprska i voda. Ali on spava. Ivan trči od pramca na krmu i pokriva ga svojim ogrtačem što ga je izvukao is­pod jedne daske. Pokriva ga s pažljivom ljubavlju.

Petar gubi mir i strpljivost. Dadne kormilo bratu, pa te­turajući pođe prema Isusu i snažno ga strese. Isus se probu­di i digne glavu

Oluja biva sve silnija. Jezero je crno kao da se u nj izlilo crnilo, prugasto od pjene valova. Lađa guta vodu, a vjetar je sve više gura na pučinu. Učenici se znoje manevrirajući i bacajući preko ruba lađe vodu što je valovi nalijevaju u nju. Ali je sve uzalud. Gacaju po vodi već do po gnjata, a lađa je sve teža.

Petar gubi mir i strpljivost. Dadne kormilo bratu, pa te­turajući pođe prema Isusu i snažno ga strese. Isus se probu­di i digne glavu.

»Spasi nas, Učitelju, Pogibosmo !« – viče mu Petar. (mora vikati da bi ga Isus mogao čuti).

Isus uporno gleda svoga učenika, gleda ostale, a zatim gleda jezero. »Vjeruješ li da vas mogu spasiti?« »Brzo, Učitelju«, – viče Petar, dok jedno pravo vodeno brdo, krenuvši iz sredine jezera, ide brzo prema siromašnoj lađi. Izgleda vodena pijavica, tako je visoko i strahovito.

Učenici koji ga vide gdje dolazi kleknu i uhvate se gdje i kako mogu, sigurni da je kraj.

Isus ustane. Stoji na nogama na onoj dasci na pramcu. Bijeli lik prema olovnoj boji oluje i širi ruke prema veli­kom valu i kaže vjetru:
»Stani i umukni«, a vodi: »Umiri se. To hoću.«

Veliki se val rastvori u pjenu i nestane ga bez štete s posljednjim šumom, koji se izgubi u žubor, kao što i vjetar prestane u posljednjem fijuku, koji se promijeni u dašak. I vrati se vedrina nad umireno jezero, a nada i vjera u srca učenika.

Isusovo veličanstvo ne mogu opisati. Treba ga vidjeti da bi ga čovjek mogao pojmiti. A ja ga uživam u svojoj nutrini, jer mi još uvijek lebdi pred očima i mislim kako je bio mi­ran Isusov san i kako je bila silna njegova vlast nad vjetro­vima i nad valovima.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”

Izvor