Razmišljamo o evanđelju

MARIA VALTORTA

VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE Isus ozdravlja Šimunovu punicu, ona ni ne zahvaljuje… Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta

Foto: Screenshot

 

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.

Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

Riječ Gospodnja. (Mk 1, 29-39)

 

„Učitelju, htio bih te zamoliti da dođeš u moju kuću. Nisam se to usudio kazati prošle subote. Ali … želio bih da Ti dođeš.“

Petar govori Isusu. Kaže: „Učitelju, htio bih te zamoliti da dođeš u moju kuću. Nisam se to usudio kazati prošle subote. Ali … želio bih da Ti dođeš.“

„U Betsaidu?“ „Ne, ovdje… u kuću moje žene, u njezinu rodnu kuću, hoću reći.“

„Zašto ta želja, Petre?“ „Eh! … iz mnogih razloga … a zatim, danas su mi rekli da mi je punica bolesna. Ako bi je Ti htio ozdraviti, možda Te…“

„Dovrši, Šimune.“ „Htio sam reći… ako bi joj se Ti približio, ona bi prestala… da, napokon, znaš, jedno je slušati kako se o nekom priča, a drugo je vidjeti ga i čuti, a ako taj netko, zatim, ozdravi, onda…“ „Onda i mržnja nestaje, hoćeš reći.“

„Ne, mržnja ne. Ali znaš… mjesto je razdijeljeno na mnogo mišljenja, a ona… ne zna kome bi dala pravo. Dođi, Isuse.“ „Dolazim. Hajdemo. Obavijestit ćete one koji čekaju da ću im govoriti kod tvoje kuće.“

Odlaze do jedne niske kuće, još niže od one Petrove u Betsaidi i još bliže jezeru. Odvojena je od njega jednim trakom šljunkovite obale i vjerujem da u olujama valovi dostižu zidove kuće i da tu zamiru. Kuća je, iako niska, u naknadu vrlo široka, kao da je napučena s više osoba.

U vrtu koji se otvara ispred kuće, prema jezeru, nema ništa osim stare i kvrgave loze, koja se ispružila nad jednom rustičnom sjenicom i jedne stare smokve koju su jezerski vjetrovi sasvim povili prema kući. Raščupana krošnja drveta dodiruje njezine zidove i kuca na platna pri oknima prozorčića, zatvorenih da zaklone (unutrašnjost kuće) od jakog sunca koje udara u kućicu. Nema ništa osim ove smokve i loze i jednog niskog zdenca i pozelenjenog zidića.

„Uđi, Učitelju.“

U kuhinji su žene, neke zaokupljene krpanjem mreža, a neke pripravljanjem jela. Pozdravljaju Petra, a zatim se zbunjeno naklone pred Isusom i pritom ga pogledavaju sa znatiželjom. „Mir neka bude ovoj kući. Kako je bolesnica?“

„Govori, ti koja si najstarija snaha“, kažu tri žene jednoj koja si briše ruke okrajkom haljine.

„Imajte strpljenja s njom kao da vam je majka i imat ćete zaslugu pred Bogom. Povedite me k njoj.“ „Rabi … Rabi … ja ne znam hoće li te htjeti vidjeti. Ne želi vidjeti nikoga

„Groznica je jaka, vrlo jaka. Pokazali smo je liječniku, ali kaže da je prestara da ozdravi i kaže da se, posebno u toj dobi, umire, kada to zlo prijeđe iz kostiju k srcu i prouzroči groznicu. Više ne jede … Ja se trudim da joj napravim dobra jela; i sada vidiš, Šimune? Pripremila sam joj onu juhu koja joj se toliko sviđa. Izabrala sam najbolju ribu koju sam dobila od šogora. Ali ne vjerujem da će je moći jesti. A zatim … tako je uznemirena! Jadikuje, urliče, plače, proklinje…“

„Imajte strpljenja s njom kao da vam je majka i imat ćete zaslugu pred Bogom. Povedite me k njoj.“ „Rabi … Rabi … ja ne znam hoće li te htjeti vidjeti. Ne želi vidjeti nikoga. Ja joj se ne usuđujem kazati: „Sada ti dovodim Rabija.“

Isus se smiješi i ne gubi svoga mira. Okrene se Petru: „Na tebi je, Šimune. Muškarac si i najstariji među zetovima, rekao si mi. Pođi.“

Petar načini jednu značajnu grimasu i posluša. Prođe kroz kuhinju, uđe u jednu sobu i kroz vrata, zatvorena za njim, čujem kako se razgovara s jednom ženom. Izviri glavom i jednom rukom te kaže: „Dođi, Učitelju. Brzo…“ i dodaje tiše, jedva razumljivo: „… prije nego što se predomisli.“

„A zašto bi to učinio? Ne poznaješ me.“

Isus prođe žustro kroz kuhinju i širom rastvori vrata. Uspravljen na pragu, kaže svoj slatki i svečani pozdrav: „Mir bio s tobom.“ Ulazi, premda nije dobio odgovora. Priđe jednom niskom ležaju na koji je ispružena žena sva siva, vrlo mršava, koja teško diše zbog jake groznice od koje joj je pocrvenilo istrošeno lice.

Isus se sagne nad krevetom, nasmiješi se starici: „Je li ti zlo?“ „Umirem!“

„Ne. Ne umireš. Možeš li vjerovati da te Ja mogu izliječiti?“
„A zašto bi to učinio? Ne poznaješ me.“

„Zbog Šimuna koji me je to zamolio… a i zbog tebe, da dadem vremena tvojoj duši da vidi i uzljubi Svjetlo.“ „Šimun? Bolje bi učinio da… Kako to da je Šimun uopće mislio na mene?“

„Jer je bolji nego što ti misliš. Ja ga poznajem i znam. Poznajem ga i radostan sam da ga mogu uslišati.“ „Ozdravit ćeš me, dakle? Neću više umrijeti?“

„Ne, ženo. Zasad nećeš umrijeti. Možeš li vjerovati u Mene?“

„Vjerujem, vjerujem. Dosta mi je da ne umrem!“

Isus se još smiješi. Prihvati je za ruku. Ruka smežurana i nabreklih vena iščezava u mladenačkoj ruci Isusa, koji se uspravlja i poprima svoj izgled koji ima kad čini čudesa i uzvikne: „Ozdravi! Hoću to! Ustani!“ – i pusti joj ruku, koja padne, a da starica nije jauknula, kako je to činila prije, kad ju je Isus uhvatio za ruku, premda ju je bio prihvatio s mnogo nježnosti.

Kratko vrijeme šutnje. Zatim starica glasno uzvikne: „Oh! Bože otaca! Meni više nije ništa! Ozdravila sam! Dođite! Dođite!“ Dotrčavaju snahe.
„Ali pogledajte!“ – kaže starica. „Krećem se i ne osjećam više boli! I nemam više groznice! Vidite kako sam se ohladila. A srce više ne liči kovačkom čekiću.
Ah! Ne umirem više!“ Ni jedne riječi za Gospodina!

Ali Isus si to ne uzima k srcu. Kaže najstarijoj među snahama: „Obucite je, da ustane. Može to učiniti.“ I uputi se prema izlazu.

Šimun, posramljen, obrati se punici: „Učitelj te je ozdravio. Ne kažeš mu ništa?“

„Biti dobra, jako dobra. Jer je Vječni bio dobar prema tebi.“

„Sigurno! Nisam na to mislila. Hvala. Što mogu učiniti da ti zahvalim?“

„Biti dobra, jako dobra. Jer je Vječni bio dobar prema tebi. A ako ti nije odveć neugodno, dopusti mi da danas otpočinem u tvojoj kući. Prošao sam ovog tjedna sva obližnja mjesta i stigao sam jutros u zoru. Umoran sam.“

„Sigurno! Sigurno! Ostani samo, ako ti se tako sviđa.“ Ali ne govori to s mnogo oduševljenja.

„Nije prva, a neće biti ni posljednja koja ne osjeća odmah potrebe zahvaliti. Ali ne tražim zahvalnosti. Dosta mi je da pružim dušama prigodu da se spase. Ja vršim svoju dužnost. Na njima je da vrše svoju.“

Isus, s Petrom, Andrijom, Jakovom i Ivanom pođe u vrt i tamo sjedne.

„Učitelju!…“ „Petre moj?“ „Ja sam posramljen.“

Isus učini kretnju kao da kaže: „Ne osvrći se na to.“ Zatim reče: „Nije prva, a neće biti ni posljednja koja ne osjeća odmah potrebe zahvaliti. Ali ne tražim zahvalnosti. Dosta mi je da pružim dušama prigodu da se spase. Ja vršim svoju dužnost. Na njima je da vrše svoju.“

„Ah! Zar je bilo i drugih takvih slučajeva? Gdje?“

„Znatiželjni Šimune! Ali želim ti udovoljiti, premda ne volim nepotrebne znatiželje. U Nazaretu. Sjećaš li se Sarine mame? Bila je jako bolesna kad smo stigli u Nazaret
i rekli su nam da je djevojčica plakala. Da ne bi ona, koja je dobra i blaga, postala siroče, a sutra pastorka, pošao sam pronaći ženu… htio sam je izliječiti… Ali nisam još ni stupio nogom u kuću kadli me muž njezin i jedan brat otjeraše govoreći:

„Nosi se, nosi se! Ne želimo neugodnosti sa sinagogom.“ Za njih, za premnoge sam već buntovnik… Ozdravio sam je svejedno… zbog njezine djece. A Sari, koja je bila
u vrtu, rekao sam pomilovavši je: „Ozdravljam tvoju majku. Podi kući. Ne plači više.“ I žena je ozdravila u isti čas i djevojčica joj je to kazala, pa i ocu i stricu…
I kaznili su je što je sa Mnom govorila. Znam to, jer je djevojčica dotrčala za Mnom kad sam napuštao mjesto… Ali nije važno.“

„Ja bih je opet učinio bolesnom.“

„Petre!“ Isus je strog. „Je li to ono što Ja učim tebe i ostale? Što si slušao s mojih usana od prvog puta kad si me čuo? O čemu sam uvijek govorio kao o preduvjetu da se bude pravim mojim učenicima?“

„Istina je, Učitelju. Prava sam životinja. Oprosti mi. Ali… ne mogu podnijeti da te ne ljube?“

„Oh! Petre! Kakvu ćeš još ne-ljubav vidjeti! Mnogo puta ćeš se iznenaditi, Petre! Osobe koje takozvani “sveti” svijet prezire kao carinike, a koji će naprotiv biti svijetu za primjer i to primjer koji neće slijediti oni koji ih preziru. Pogani će biti među mojim najvećim vjernicima. Bludnice će postati čiste, po dobroj volji i pokori. Grješnici će se popravljati…“

„Čuj: da se popravi jedan grješnik… još može biti. Ali jedna bludnica i jedan carinik!…“

„Ti u to ne vjeruješ?“

„Ja ne.“

„U zabludi si, Šimune. Ali evo tvoje punice, dolazi k nama.“
„Učitelju… ja te molim da sjedneš za moj stol.“

„Hvala, ženo. Bog neka ti naknadi.“

Ulaze u kuhinju i sjednu za stol i starica poslužuje muškarce, obilno dijeleći ribu u juhi, zatim pečenu ribu. „Nemam ništa osim ovoga“, ispričava se. I, da se ne odvikne, reče Petru: „Previše rade tvoji šogori, otkad su ostali sami nakon što si ti otišao u Betsaidu! I da je to barem poslužilo da se moja kći obogati… Ali čujem da si ti doista često odsutan i da ne loviš ribu.“

„Slijedim Učitelja. Bio sam s Njim u Jeruzalemu i subotom sam s Njim. Ne gubim vrijeme u bančenju.“

„Ali, ipak, ne zarađuješ. Bolje bi učinio, kad već hoćeš biti slugom Proroka, da se ponovno preseliš ovamo. Barem bi ono bijedno stvorenje od moje kćeri, dok ti izigravaš sveca, imalo rođake koji bi je hranili.“

„Ali ne stidiš li se govoriti tako pred Njim koji te je ozdravio?“

„Ja ne kudim Njega. On čini svoj posao. Kudim tebe koji dangubiš. Uostalom, ti nikad nećeš biti prorok ni svećenik. Neznalica si i grješnik, nisi ni zašto.“

„U pravu si jer je On ovdje, inače…“

„Šimune, tvoja ti je punica dala jedan izvrstan prijedlog. Možeš ribariti i odavde. Ribario si i prije u Kafarnaumu, prema onom što čujem. Možeš se ovdje vratiti i sada.“

„I ponovno stanovati ovdje? Ali, Učitelju, Ti ne…“

„Budi dobar, Petre moj. Ako ti budeš ovdje, bit ćeš na jezeru ili sa Mnom. Stoga što ti znači, biti ili ne biti u ovoj kući?“ Isus je položio ruku na Petrovo rame i čini se da Isusov mir prelazi na uzavrelog apostola.

„U pravu si. Uvijek si u pravu. Učinit ću to. Ali… a ovi?“ i pokaže na Ivana i Jakova, svoje kolege. „Ne mogu li doći i oni?“

„Oh! naš otac, a pogotovo majka, bit će uvijek sretniji da znaju da smo s Tobom, nego s njima. Neće praviti zapreka.“ „Možda će doći i Zebedej“, kaže Petar.

„Više je nego vjerojatno. A s njima i drugi. Doći ćemo, Učitelju, sigurno ćemo doći.“

Dječak, malo zastrašen od toliko ljudi koji ga promatraju, ohrabruje se i trči k Isusu, koji ga zagrli i posjedne na koljena i pruži mu komadić svoje ribe na komadu kruha

„Je li ovdje Isus iz Nazareta?“ zapita jedan dječak koji se pojavi na vratima.

„Ovdje je. Uđi.“ Stupa naprijed jedan dječak, koga prepoznajem kao jednog od onih iz prvih viđenja Kafarnauma, a točnije kao onog koji je naletio među Isusove noge i obećao da će biti dobar… da bi jeo rajski med.

„Mali prijatelju, dođi bliže“, reče Isus.

Dječak, malo zastrašen od toliko ljudi koji ga promatraju, ohrabruje se i trči k Isusu, koji ga zagrli i posjedne na koljena i pruži mu komadić svoje ribe na komadu kruha.

„Evo, Isuse. Ovo je za Tebe. I danas mi je ona osoba kazala: „Subota je. Ponesi ovo Rabiju iz Nazareta i reci svom prijatelju da moli za mene. Zna da si moj prijatelj!“
Dječak se smije sav sretan i jede svoj kruh i ribu.

„Bravo, mali Jakove! Kazat ćeš toj osobi da moje molitve uzlaze k Ocu za njega.“

„To je za siromahe?“ pita Petar. „Da.“ „ Je li i ovog puta uobičajeni prinos? Pogledajmo.“ Isus mu predaje vrećicu. Petar iskrene monete i broji.
„Uvijek isti jaki iznos! Ma tko je ta osoba? Reci, mali? Tko je?“

„Ja to ne smijem reći i neću reći.“ „Kakav drznik! Hajde, budi dobar i dat ću ti voća.“ „Ja neću reći ni ako me grdiš, ni ako me miluješ.“

„Ma, čujete li kakva jezičina!“ „Jakov je u pravu, Petre. Drži riječ koju je zadao; pusti ga na miru.“ „Ti, Učitelju, znaš li tko je ta osoba?“

Jer ako zlo želi biti skriveno, a ne može uvijek takvo ostati… dobro, ako i želi biti skriveno, da bude zaslužno, biva jednog dana razotkriveno na slavu Božju, čija narav odsjeva u jednom njegovom sinu

Isus ne odgovara. Bavi se dječakom, kome pruža još jedan komadić pržene ribe, dobro očišćene od bodlji. Ali Petar uporno ispituje i Isus mora odgovoriti.

„Ja znam sve, Šimune.“

„A mi to ne možemo znati?“

„A ti nećeš nikad ozdraviti od svog nedostatka?“ Isus kori, ali se smiješi. I dodaje: „Brzo ćeš to saznati. Jer ako zlo želi biti skriveno, a ne može uvijek takvo ostati… dobro, ako i želi biti skriveno, da bude zaslužno, biva jednog dana razotkriveno na slavu Božju, čija narav odsjeva u jednom njegovom sinu. Božja narav: Ljubav. A taj ju je shvatio, jer ljubi svoga bližnjega. Pođi, Jakove. Ponesi toj osobi moj blagoslov.“

Viđenje tako prestaje.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Najčitanije

Na vrh