Foto: Screenshot

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

Riječ Gospodnja. (Mk 1, 12-15)

Iznad, nebo nesmiljeno plavo; ispod, suho tlo; unaokolo, litice i šutnja

Vidim kamenitu pustinju koju sam već vidjela meni slijeva u viđenju o krštenju Isusovu na Jordanu. Ipak mora da se nalazim duboko u njoj, jer doista ne vidim lijepe, spore i plave rijeke, niti zelenog pojasa uz njezine dvije obale koji se hrani od ove vodene arterije. Ovdje je samo pustinja, kamenje, zemlja toliko spržena da je svedena na žutkastu prašinu, koju vjetar uzdiže s malim vijavicama, koje naliče dahu upaljenih usta, toliko su suhe i vruće… I zadaju muku radi prašine koja s njima prodire u nosnice i u ždrijelo.
Tu i tamo, ali vrlo rijetko, nalazi se pokoji bodljikavi grm, a nezna se kako može uopće opstati u ovoj pustoši. Naliče čupercima preostale kose na glavi ćelavca. Iznad, nebo nesmiljeno plavo; ispod, suho tlo; unaokolo, litice i šutnja. Evo što vidim s obzirom na prirodu.

Naslonjen na jednu golemu stijenu, koja izgleda više manje ovako kako se naprežem da je opišem: sačinjava začetak špilje i sjedeći na jednom kamenu dovučenom u dubinu, nalazi se Isus. Zaštićuje se tako od sunca koje prži. I nutarnji opominjač me upozorava da je ovaj kamen, na kojemu sada sjedi, također i njegovo klecalo i njegov jastuk, kada si priušti kratke časove odmora.

Tu je stvarno kod njega i vreća, koju sam vidjela da ju je uzeo prije polaska iz Nazareta. Sav njegov imutak. I kako se labavo uvija, shvaćam da je prazna od ono malo hrane, što mu je unutra bila stavila Marija. Isus je vrlo mršav i blijed

Tu se, na svjetlu zvijezda i na hladnom noćnom zraku, uvijen u svoj ogrtač, odmara. Tu je stvarno kod njega i vreća, koju sam vidjela da ju je uzeo prije polaska iz Nazareta. Sav njegov imutak. I kako se labavo uvija, shvaćam da je prazna od ono malo hrane, što mu je unutra bila stavila Marija. Isus je vrlo mršav i blijed.

Sjedi laktovima naslonjen na koljenima i s podlakticama ispruženim naprijed, s rukama sjedinjenim i isprepletenim prstima. Razmišlja. Svako malo uzdiže pogled i kruži njime unaokolo i gleda sunce visoko, skoro okomito, na plavetnom nebu. Često, a naročito nakon što je kružio pogledom unaokolo i uzdizao ga prema sunčanoj svjetlosti, zatvara oči i naslanja se na liticu koja mu je zaklonom, kao zahvaćen od vrtoglavice.

Naliči beduinu (sotona), uvijenom u svoju haljinu i u svoj plašt, koji je sličan domino-ogrtaču, za maskiranje. Na glavi mu turban čije bijele trake silaze da zaštite ramena i oba obraza

Vidim kako se pokazuje Sotona… mrka pogleda. Ne prikazuje se na način kako ga mi obično rišemo, s rogovima, repom itd. itd. Naliči beduinu, uvijenom u svoju haljinu i u svoj plašt, koji je sličan domino-ogrtaču, za maskiranje. Na glavi mu turban čije bijele trake silaze da zaštite ramena i oba obraza. Tako da se radi toga vidi kratki trokut (lica) veoma smeđ, od tananih i vijugavih usana, od vrlo crnih i udubljenih očiju punih magnetskih bljeskova. Dvije zjenice koje te čitaju u dubini srca, ali u kojima ne čitaš ništa ili samo jednu riječ: misterij.

Oko Isusovo… to je milina za dušu, a oko sotonsko, pak je kao dvostruki bodež koji te probada i pali

Suprotno od oka Isusova koje je također toliko magnetsko i očaravajuće, koje ti čita u srcu, ali u kojem čitaš također da mu je u srcu ljubav i dobrota prema tebi. Oko Isusovo… to je milina za dušu, a oko sotonsko, pak je kao dvostruki bodež koji te probada i pali.

Približi se Isusu: »Sam si?« Isus ga gleda i ne odgovara.
»Kako si dospio ovdje? Jesi li se izgubio?« Isus ga ponovno pogleda i šuti.
»Da imam vode u čuturici, dao bih ti. Ali i ja sam ostao bez nje. Uginuo mi je konj i zaputih se… evo… pješice prema plićaku. Tamo ću se napiti i naći već nekoga koji će mi dati kruha. Znadem put. Dođi sa mnom… Vodit ću te.« Isus ne podiže više ni očiju.
»Ne odgovaraš? Znaš li da ćeš umrijeti, ako ovdje ostaneš?… Već se diže vjetar… Oluja je blizu… Dođi.«
Isus stisne ruke i šuteći moli.

Zoveš Vječnoga?… Daleko je… Sad si na zemlji i među ljudima. A nad ljudima vladam ja. Ipak mi pobuđuješ samilost i želim ti pomoći, jer si dobar i došao si da se žrtvuješ ni zašto

»Ah! Pa to si upravo Ti, dakle? E, toliko te tražim! Koliko te već dugo motrim. Od časa kad si bio kršten. Zoveš Vječnoga?… Daleko je… Sad si na zemlji i među ljudima. A nad ljudima vladam ja. Ipak mi pobuđuješ samilost i želim ti pomoći, jer si dobar i došao si da se žrtvuješ ni zašto. Ljudi će te mrziti radi tvoje dobrote. Ne shvaćaju drugo do li zlato, hranu, sjetila… Žrtva, bol, poslušnost – to su za njih mrtve riječi; daleko više od ove mrtve zemlje koja je ovdje unaokolo… Suhlji su daleko više od ove prašine, u kojoj se može samo zmija sakriti očekujući da ugrize i šakal da razdere. Hajdemo odavde! Ne zaslužuje trpjeti za njih. Poznajem ih bolje od Tebe.«

Isus stalno šuti i u sebi moli

Sotona je sjeo sučelice Isusu i ispituje ga svojim strašnim pogledom i smijulji se svojim zmijskim ustima. Isus stalno šuti i u sebi moli.
»Ne pouzdaješ se u me. Zlo činiš. Ja sam mudrost zemlje. Mogu ti biti učiteljem, da te poučim kako ćeš trijumfirati. Vidi: važno je trijumfirati. Zatim, kad si se već nametnuo i zadivio svijet, tada ga vodiš kamo sam hoćeš. Ali najprije moraš biti kako se njima sviđa… kao oni… Zavesti ih radeći tako da oni uzvjeruju da im se divimo i da ih slijedimo u njihovom mišljenju.

Mlad si i lijep. Počni od žene. Uvijek od nje treba početi!…

Mlad si i lijep. Počni od žene. Uvijek od nje treba početi!…
Ja sam pogriješio time što sam naveo ženu na neposlušnost. Trebao sam je savjetovati na drugi način. Bio bih je tako učinio boljim sredstvom i bio bih pobijedio Boga. Žurio sam se. Ali Ti!… Ja te poučavam, jer sam te jednog dana gledao s anđeoskim ushitom… i ostatak one ljubavi je ostao,… ali Ti me poslušaj i okoristi se mojim iskustvom…

Zašto čovjek hoće vladati? Zašto hoće biti bogat, moćan?…

Nađi si jednu družicu. Gdje ne budeš uspio Ti, uspjet će ona. Novi si Adam: moraš imati svoju Evu. A zatim, kako možeš razumjeti i liječiti bolesti osjetila, a ne znaš tko su?… Zar ne znaš da se tu nalazi jezgra iz koje se rađa stablo požude i prevlasti?… Zašto čovjek hoće vladati? Zašto hoće biti bogat, moćan?…

Idi k ženi ako hoćeš znati što je život… I samo nakon toga znat ćeš ozdravljati i liječiti bolesti čovječanstva

Da bi posjedovao ženu. Ova je kao Seva. Njoj je potrebno svjetlucanje da bi bila privučena. Zlato i moć dva su lica ogledala koji privlače žene i uzrok su zla svijeta. Gledaj: iza tisuću različitih zločina, barem ih je devetsto koji vuku korijen iz gladi za posjedovanjem žene… ili iz volje jedne žene, koja gori od žudnje koju čovjek još ne zadovoljava ili joj više ne može pružiti zadovoljenje… Idi k ženi ako hoćeš znati što je život… I samo nakon toga znat ćeš ozdravljati i liječiti bolesti čovječanstva.
A lijepa je, znaš, žena! Nema ništa ljepšega na svijetu. Čovjek posjeduje misao i snagu … Ali žena! Njezina misao je parfem, njezin dodir milovanje je cvijeća, njezina dražest kao vino što klizi, njezina slabost kao namotaj svile ili kao uvojak kose djeteta u rukama čovjeka, njezino milovanje je snaga koja se izlijeva na našu snagu i užiže je.
Nestaje boli, truda, muke, kad si pored žene i ona je na našim rukama kao buket cvijeća. Ali kako sam lud!… Ti si gladan, a ja ti govorim o ženi ! Tvoja snaga je iscrpljena. Radi toga, ovaj ugodni miris zemlje, ovaj cvijet stvorenoga, ovaj plod koji daje i uzbuđuje ljubav, tebi izgleda bez vrijednosti…

Siromašni Isuse! Toliko si već oslabio da ne možeš više ni zapovijedati čudo?

Ali gledaj ovo kamenje!… Kako je oblo i glatko, pozlaćeno od sunca koje zalazi. Ne naliči ti na kruh?… Ti, Sin Božji, dovoljno je da rekneš: “Hoću”, da ono postane mirisavim kruhom, poput onoga koji sada domaćice vade iz peći za večeru svojim ukućanima. I ove akacije tako ogoljene, zar se ne mogu, samo ako Ti hoćeš, ispuniti jabukama, medenim datulama?… Zadovolji se, o Sine Božji… Ti si Gospodar zemlje… Ona se prigiba da stavi pred tvoje noge samu sebe i da zatomi tvoju glad.

Nisam ti ravan. Ali nešto ipak mogu. Lišiti ću se za jednu godinu svoje snage, sabrat ću je svu, ali ti hoću služiti jer si dobar, a ja se uvijek spominjem da si moj Bog, makar sada ne zaslužujem da te kao takvog nazivam

Vidiš li kako blijediš i teturaš samo što si čuo imenovati kruh? Siromašni Isuse! Toliko si već oslabio da ne možeš više ni zapovijedati čudo?
Hoćeš li da to učinim ja za Tebe? Nisam ti ravan. Ali nešto ipak mogu. Lišiti ću se za jednu godinu svoje snage, sabrat ću je svu, ali ti hoću služiti jer si dobar, a ja se uvijek spominjem da si moj Bog, makar sada ne zaslužujem da te kao takvog nazivam. Pomozi mi svojom molitvom da bih mogao … «

“Umukni. Ne živi čovjek od samog kruha, već od svake riječi koja dolazi od Boga”.

Ponijeti ću te na vrh Hrama, a Ti se preobrazi tamo gore u ljepotu i zatim pozovi čete anđela i reci nek’ od svojih ukrštenih krila načine podnožje tvojim nogama i neka te tako spuste u glavno dvorište. Neka te vide i neka se sjete da ima Boga …

Đavao se lecnuo od bijesa. Zaškripi zubima i stisne šake… Ali se suzdržao i okrenuo kesenje u smiješak. »Shvaćam. Ti si iznad potreba zemlje i groza te hvata pri pomisli da bih ti ja služio. To sam i zaslužio. Ali dođi i vidi što sve ima u Kući Božjoj… Vidi kako također i svećenici ne odbijaju nagodbe između duha i tijela. Jer su na kraju ljudi, a ne anđeli… Učini jedno duhovno čudo. Ponijeti ću te na vrh Hrama, a Ti se preobrazi tamo gore u ljepotu i zatim pozovi čete anđela i reci nek’ od svojih ukrštenih krila načine podnožje tvojim nogama i neka te tako spuste u glavno dvorište. Neka te vide i neka se sjete da ima Boga… Češće je nužno očitovati se, jer čovjek ima tako slabo pamćenje, naročito u duhovnim stvarima. Znaš kako će anđeli biti blaženi da budu zaštita tvojoj nozi i stepenica Tebi koji silaziš !«

»Rečeno je: “Nemoj iskušavati Gospodina Boga svojega.”«

»Shvaćaš da ni tvoje ukazivanje ne bi promijenilo stanja i Hram bi nastavio biti tržnicom i nemoralom. Tvoja božanska mudrost zna da su srca hramskih službenika zmijska legla, da se međusobno razdiru i da druge mrcvare samo radi prevlasti. Jedino ih ljudska sila može ukrotiti. E, onda dođi ! Pokloni mi se! Ja ću ti dati zemlju. Aleksandar, Cir, Cezar, svi najveći prošli i sadašnji vladari bit će slični gazdama kukavnih karavana u odnosu na Tebe koji ćeš imati sva kraljevstva zemlje pod svojim žezlom. I sa kraljevstvima sva bogatstva, sve ljepote zemlje, i žene, i konje, i vojske i hramove. Moći ćeš svugdje uzdignuti svoj Znak, kada budeš Kralj kraljeva i Gospodar svijeta.
Tada će te slušati i poštivati i narod i svećenstvo. Svi će te staleži častiti i tebi služiti, jer ćeš biti Moćan, Jedini, Gospodar ! Pokloni mi se samo jedan trenutak! Oduzmi mi ovu žeđ koju imam: da mi se iskaže poklonstvo! Ta me je žeđ upropastila, ali ostala je u meni i pali me. Plamenovi pakla su svježi jutarnji zrak u odnosu na ovaj žar koji mi pali nutrinu… Ova žeđ – to je moj pakao!

Samo jedan trenutak radosti za onoga koji je u vječnoj muci!… Daj mi da osjetim što to hoće reći ‘biti bog’ i bit ću ti odan, poslušan kao rob kroz čitav život, za sve tvoje pothvate

Jedan trenutak, samo jedan trenutak, o Kriste, Ti koji si tako dobar!… Samo jedan trenutak radosti za onoga koji je u vječnoj muci!… Daj mi da osjetim što to hoće reći ‘biti bog’ i bit ću ti odan, poslušan kao rob kroz čitav život, za sve tvoje pothvate. Jedan trenutak! Samo jedan trenutak i neću te više mučiti!« I Sotona se baci na koljena, moleći… Isus, međutim, ustane… Postao je mršaviji kroz ove dane posta, izgleda još višim. Njegovo lice je strašno od strogosti i moći…
Njegove su oči dva safira što pale. Njegov glas je grom koji se odbija od udubine masiva i razliježe se kamenjarom i pustom ravnicom kada reče:

»Odlazi, Sotono. Pisano je: “Gospodinu Bogu svome klanjat ćeš se i Njemu ćeš jedinome služiti.”«

»Odlazi, Sotono. Pisano je: “Gospodinu Bogu svome klanjat ćeš se i Njemu ćeš jedinome služiti.”«

Sotona, s urlikom muke osuđenika i neopisivom mržnjom, skoči na noge, strašan kad ga gledaš u njegovom bijesnom i kipućem obličju.
I zatim iščeznu s novim urlikom proklinjanja.

Isus sjede umoran, naslonivši otraga glavu na masiv. Izgleda iscrpljen. Znoji se. Ali anđeoska bića dođoše i zamahnu krilima u omarini špilje, pročišćujući i osvježujući je. Isus otvori oči i smiješi se. Ne vidim ga da jede. Rekla bih da se On hrani mirodijom Raja i da ga to krijepi. Sunce iščeznu na zapadu. On uzme praznu torbu i u pratnji anđela koji ispuštaju blago svjetlo lebdeći nad njegovom glavom, dok se noć brzo spušta, i zaputi se prema istoku, bolje prema sjevero—istoku. Poprimio je svoje obično držanje, siguran korak. Samo, kao uspomena na dugi post, osta nešto asketskiji izgled na mršavom i blijedom licu i u očima iz kojih zrači radost… ali, ne od ove zemlje.

Govori Isus:

Sotona se uvijek pokazuje u dobrostivoj odjeći. S običnim izgledom. Ako su duše pažljive, i ako su nadasve u duhovnim kontaktima s Bogom, primjećuju to upozorenje koje ih čini opreznima i spremnima da nadvladaju đavolske zasjede. Ali ako su duše nepažljive na božansko, odijeljene od Boga po tjelesnosti koja ih nadvladava i čini gluhima, ne potpomognute molitvom koja ih povezuje s Bogom i koja kao kroz neki kanal izlijeva njegovu snagu u srce čovjeka, tada one teško zapaze prikrivenu zamku pod neškodljivom prividnošću i u nju padaju. Dok, osloboditi se nje mnogo je teže.

Dva osnovna puta kojima se sotona služi da dođe do duša jesu:

SJETILNOST i PROŽDRLJIVOST.

Sotona uvijek počinje do materije (tijela). Kad ovu obmami i podloži, napada na viši dio. Najprije dušu (moral): misao s njezinim oholostima i požudama; zatim duh, oduzimajući mu ne samo ljubav – ove više u njemu nema, kada je čovjek božansku ljubav zamjenio s drugim ljudskim ljubavima – nego također i strah Božji. I tada se čovjek prepušta sotoni, samo da bi mogao uživati ono što hoće, uživati sve više i više…

Šutnja i molitva

Kako sam se Ja ponašao, vidjela si. Šutnja i molitva. Šutnja. Jer kad sotona čini svoje zavodničko djelo i vrze se oko nas, to treba podnijeti bez ludih nestrpljivosti i kukavnih strahova.

Beskorisno je raspravljati sa sotonom

Dakle, treba reagirati s uzdržljivošću na njegovu prisutnost i s molitvom na njegovo zavođenje. Beskorisno je raspravljati sa sotonom. Pobjedio bi on, jer je jak u svojoj dialektici. Samo ga Bog može pobijediti. Zato se treba uteći Bogu, da On govori za nas i preko nas. Pokazati sotoni ono Ime i onaj Znak, ne toliko ispisane na papiru ili urezane u drvu, koliko napisane i urezane u srcu. Moje Ime i moj Znak! Odvratiti sotoni jedino kada pokušava praviti se jednakim Bogu, služeći se riječju Božjom, jer je sotona ne podnosi. Zatim, nakon borbe, dolazi pobjeda, i andeli služe i brane pobjednika od mržnje sotone. Okrepljuju ga rosama nebeskim, Milošću koju izlijevaju punim rukama u srce vjernog sina, sa blagoslovom koji miluje duh.

Treba imati volju pobjediti sotonu i vjeru u Boga i u njegovu pomoć. Vjeru u moć molitve i u dobrotu Gospodnju. Tada sotona ne može činiti zla. Idi u miru.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor