Foto: Kelly Sikkema; Unsplash 

Stvari su se počele mijenjati, kao da mi je sve postalo sivo, beznadno i jednolično. Nisam se više radovala stvarima kao prije, nisam imala ispunjen dan kao prije…

“Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi…”

Tako lijepo zvuče riječi sv. Augustina, tako ushićeno, uzvišeno, a opet tako mirno i istinito. Sv. Augustin je na svojim počecima lutao, tražio sebe, odao se raznim porocima i zamkama lagodnog života. Mislio je tako pronaći sreću i spokoj, no prevario se. Kada je spoznao Božju neograničenu i savršenu ljubav, tek je tada shvatio da bez Njega nema ničega. Čovjek je bez Boga ništa, nesretan, zarobljen u okovima ovog pohlepnog svijeta. Na kraju je Augustin uzviknuo: „…i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi“.

Ovaj citat također mogu primijeniti i na svoj život. Dok sam bila malena curica, baka i mama vodile su me u crkvu. Tamo sam zadivljena lica gledala…

Ovaj citat također mogu primijeniti i na svoj život. Dok sam bila malena curica, baka i mama vodile su me u crkvu. Tamo sam zadivljena lica gledala predivne kipove malenog Isusa, Njegove mame Marije i ostalih svetaca. Pažljivo sam slušala svećenika dok je govorio da nas Isus gleda s neba, te da Bog voli svakog čovjeka bez obzira što on napravio. Uvijek me to zbunjivalo jer nisam mogla vjerovati da Bog voli zločeste ljude i da ih potiče da se obrate i budu Njegove produžene ruke. Veselila sam se svakoj nedjelji jer sam znala da idem tamo gdje se osjećam sigurno – u Crkvu.

Jednu večer, dok sam se spremala za spavanje, oči su mi se napunile suzama. I dok su suze natapale moj jastuk, zazvala sam ime Božje i počela moliti

Godine su prolazile, pa sam tako i ja odrasla i ušla u doba mladenaštva. Tada sam počela manje ići u crkvu i manje se moliti. Stvari su se počele mijenjati, kao da mi je sve postalo sivo, beznadno i jednolično. Nisam se više radovala stvarima kao prije, nisam imala ispunjen dan kao prije, jednostavno, sve je bilo drugačije. Moj se pogled na svijet promijenio i lagano sam se počela zatvarati u sebe.

Jednu večer, dok sam se spremala za spavanje, oči su mi se napunile suzama. I dok su suze natapale moj jastuk, zazvala sam ime Božje i počela moliti. Molila sam se za zdravlje svoje obitelji, za sreću koju sam prije imala, za radost i ispunjen dan kao i prije.

Neka Bog bude sve u svima

Tada sam shvatila da je Bog velik, svemoguć i milosrdan Otac. Želio je da se vratim, da budem opet ona mala curica koju su baka i mama vodile u crkvu. I tako sam opet postala, veselo, vedro, razigrano dijete koje je zahvalno svome Stvoritelju.

Mogu reći da se moje srce smirilo u Bogu, mome Spasitelju. Stoga, pouka za sve ljude jest: bez Boga ništa ne ide. Bogu predajemo sve, svoja nadanja i očekivanja, svoje patnje i radosti. Neka Bog bude sve u svima.

Posvjedočila N. N. (Podaci poznati uredništvu); Book.hr