„Mislite li da sam došao donijeti na zemlju mir? Ne, kažem vam, nego razdor.“ (Luka 12, 51)

Taj citat iz Luke (i paralelni ulomci u drugim evanđeljima) više su nego zagonetni. Oni su uznemirujući i zabrinjavajući. O Isusu razmišljamo kao o čovjeku mira, čovjeku koji nije učinio ništa nasilno da bi sačuvao svoj život, koji je ukorio učenika zbog nasilja koje je učinio onima koji su ga došli uhititi (Lk 23, 49 – 51). Na početku mise svećenik nas uime Isusa Krista pozdravlja riječima: „Mir Božji sa svima vama!“ Prije pričesti molimo Krista: „Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, daruj nam mir“, nakon što jedni drugima pružimo ruku toga istoga, Kristova mira.

Što dakle radimo kada tako molimo, kad nam sam Krist kaže:

„Mislite li da sam došao donijeti mir na zemlju mir? Ne, kažem vam, nego razdor. Odsada, uistinu, u jednoj te istoj kući od pet članova bit će u zavadi trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice, bit će u zavadi otac protiv sina, a sin protiv oca, majka protiv kćeri, a kći protiv majke, svekrva protiv snage, a snaha protiv svekrve.“

Je li kršćanstvo otišlo u opću zbunjenost jer nije znalo koja slika Isusa treba prevladati, slika Jaganjca Božjega ili slika strašna lava koji traži koga bi mogao progutati?

Još jednom suočavamo se sa starom pričom o tome da ne treba biblijske retke uzimati pojedinačno, nego ih prepoznavati u kontekstu. To znači da treba pokušati razumjeti zašto je pisac evanđelja stavio određene retke na određeno mjesto u evanđelju. Mora da je imao neki razlog.

12. poglavlje Lukina evanđelja govori o suprotstavljanju. To se je dogodilo dva puta: kad su se Isusu suprotstavili farizeji, a kasnije u iskustvu učenika, u vremenu kad je Luka pisao svoje evanđelje. U Crkvi Lukina vremena postojala su također unutarnja suprotstavljanja poruci Isusovoj od crkvenih službenika (Lk 12, 35 – 48). Luka koristi Isusove riječi da bi objasnio to suprotstavljanje koje su iskusili Isus i njegovi učenici.

Kulminacija je Isusove službe njegov povratak. Već sada on šalje munje i vatru na zemlju. Ono što je u ovom poglavlju važno jest to što sud nastupa kad se ljudi odlučuju za ili protiv Krista. On govori o vatri, ali sjetimo se da je vatra također simbol Duha Svetoga (Dj 2, 3 – 4). Vatra Duha Svetoga bit će poslana na zemlju kad sve „bude svršeno“, zbog čeg je Isus i išao u Jeruzalem. Isus govori o „krštenju“ Duhom, što je uranjanje u službu spasenja, u iščekivanje koje rađa pomiješane osjećaje zbog patnje koja je s njime povezana (Mk 10, 38 – 39).

Isusova poruka jest ono što pročišćava i čini da ljudi razlikuju dobro i zlo. Neka od njegovih učenja o oprostu i miru mogu dati dojam da je Isus propovijedao blago evanđelje. Možda je Ivan Krstitelj bio zabrinut zbog toga (Lk 7, 18 – 23). Isus ponovno uvjerava svoje slušatelje da je kršćansko učenje veoma dragocjeno, makar uzrokuje razdor u obitelji, o čemu je vjerojatno govorio iz iskustva. U evanđelju možemo pročitati da neki od članova njegove obitelji nisu odobravali njegovo poslanje. (Mk 3, 21; Iv 7, 5).

Kad čitamo u 12. poglavlju Lukina evanđelja Isusove riječi da neće donijeti mir, nego mač, to znači da će to biti efekt njegova ponovnog dolaska, a ne njegov cilj. Njegove su riječi bile istinite u njegovu životu i u životu prve Crkve. Trebamo se također sjetiti riječi iz Lk 34 – 35. Mir neće biti dobiven pod svaku cijenu, a svakako ne pod cijenu kompromitiranja Božje riječi. Ipak, i u nemirnim situacijama Isus Lukina evanđelja poziva na oprost i pomirenje (Lk 9, 51 – 56) i ljubav prema neprijateljima (Lk 6, 27 – 36).

Francis Jamieson